Andrea Boccelli mi pruzi ruku . Uz naklon . Znadoh da usnuh oslonjena o oblake . Pjevah i plesah zajedno sa njime po oblacima . Labudje jezero. Nas brodic se ljuljuska . Na vodi toga jezera .Sreca me opi u djelicu momenta . I ostade bas tu . Zajedno sa nama .
Uzivah u plesu , ja koja nije nikad uzivati , ni plesati znala….ni blesati.
Ja najozbiljnije dijete ulice u kojoj sam rasla . I odrasla. Ne, nisu me naucili svirati klavir . Ni plesati mi nisu placali satove. Nije da nisu mogli!
Biram note da odsviram ovaj zivot na Zemlji ali ne mogoh..probudih se upravo sa mislju da ne znam violinu svirati,
njena strune prebirati da zajeca zajedno sa mnom..Odustah znajuci da ne umijem guditi.
Odjednom vrisak Santane me probudi iz sna. Znadoh , sa prvim zracima sunca , da to me posjecuje sreca .
Eureka , da se sve moze nauciti , cak i zivjeti .
Sad ni ne znam zasto pisem ,
jer samo sta umijem – pisuci poeziju-plakati.
Lav
Suzana Marić
julija
06/02/2023 at 8:51 pm Permalink
Ma suze ne moraš ni znati ….napisala si ,imaš zapisano
pozdrav