Šibus

– Sviđa mi se Šibus – rekla sam jednom prilikom Česki.

– Ti nisi normalna! – Bio je njezin komentar.

Nisam ga više nikada spomenula.

Šibus se jednoga dana u školskom hodniku pojavio nalik na katastrofu. Bio je sav izderan. Kroz poderanu jaknu i hlače virile su gole noge i crveni laktovi stršili, a namjerno izvučene rese bijele boje klatile se amo – tamo. Svi su buljili za njim.

A sutradan su buljili još i više.

Došao je ozbiljna izraza na glatko izbrijanoj površini lica odjeven u svečano tamno odijelo i bijelu košulju s kravatom, zaogrnut sivim kišnim ogrtačem u ruci noseći ogroman očev, a možda i djedov crni kišobran svijene drške.

No, najveće iznenađenje će tek prirediti.

Kao maturant posljednjega dana svoga školovanja obilazi sve učionice i oprašta se od svakog razreda ponaosob na sasvim jedinstven i neponovljiv način. Tako stiže i do zadnje učionice na trećemu katu s rednim brojem šezdeset nad vratima moga razreda. Pokuca i neočekivano upadne usred predavanja najstrožega profesora škole odjeven u jedan od kostima osamnaestoga stoljeća iz doba francuske revolucije, noseći bijelu napudranu periku na glavi i gestom pravoga kavalira vodeći pod rukom lijepu damu u ružičastoj krinolini.

S naklonom je pozdravio zabezeknuta profesora i u novonastaloj tišini prošetao s damom u širokoj krinolini koja se jedva provlačila između zapanjenih redova sve do katedre. Tada se biranim riječima oprostio od učenika u ime svoje generacije, a zatim . . .lagano, plesnim korakom kao na dvorskim svečanostima izvevši svoju damu na neprivlačno žutu boju školskoga hodnika, kao da ju je izveo na vlažne zelene poljane netom zasute blještavim kapima mnogobrojnih vodoskoka ispred jednog od velebnih francuskih dvorova gdje se konji i sitna zvonca kočija talasaju . . . Nestao.

Došavši kao priviđenje, kao priviđenje je i otišao.

A, gdje li je samo te kostime nabavio? Prvo sam pomislila i kasnije doznala. U Hrvatskom narodnom kazalištu.

Otišao je ostavivši za sobom glasno oduševljenje učenika. Iza zatvorenih vrata mogao je čuti pljesak. Jedino se profesor nije oduševio. Ubrzo je smirio nastalo uzbuđenje i probojnim, dosadnim, strašno nazalnim glasom nastavio započeto predavanje o razdoblju preporoda u Hrvata.

Sat književnosti se sporo vukao.

Ja ga više uopće nisam slušala.

Već sam bila u osamnaestom stoljeću i plesala po svježe zelenim poljanama puštajući da mi sjajne vodene kapljice kližu po licu vođena sigurnom rukom svoga kavalira. Kružila sam oko fontana i smijala se kad bi me vjetar zasipao mnoštvom sitnih blistajućih kapi, odnoseći moj smijeh i razasute kapi kroz otvoren prozor u unutrašnjost jedne od dvorskih odaja.

‘Ilirski pokret je . . .’

Okrenula sam se i zapazila otvoren prozor.

Netko mi je mahnuo s njega.

‘. . . Stanko Vraz i Antun Mihanović.’

Htjela sam vrteći se podići ruku i uzvratiti pozdravom ruci na prozoru, kad mi se u vidnom polju neprikladno i napadno zadrže sive naočare, četvrtasto i debelo uokvirene, što uporno zure u mene, te začujem prijeteće prodorno ‘Tanovski!’ koje od mene zahtijeva ‘Nabroj mi, molim te, osnivače Ilirskoga pokreta!’

Kakva budala! Pomislim ja, pa koga bi to na francuskom dvoru u osamnaestom stoljeću moglo zanimati! To se još nije dogodilo! Te odlučim ne odgovoriti.

Negdje u blizini se začuje zvonce. Kao da neka kočija pristiže. Ja se ponadam.

‘Tanovski, ovaj put si imala debele sreće i lijepo se izvukla! Ma, što li samo piljiš kroz taj prozor neprestano?!’ Bijesno je bacio profesor knjigu na stol.

Sva sam se trgnula.

Jednim je pokretom skupio sve predmete sa svoga stola i korpulentnim korakom napustio učionicu, a uz komešanje za njim iziđoše i svi ostali.

Ostala sam sama između stolova pogleda uprta u ispražnjenu kocku učionice.

Nema krinoline, ni kavalira, kočija, ni zlatnih fontana. Ničega nema.

Sa žaljenjem potrpam stvari u svoju torbu i krenem prema hodniku.

Već sam kasnila na posljednja predavanja toga dana u kabinetu za biologiju, u tridesetšestici na drugome katu.

 

Ovo je dio moje mašte. Kako je lijepa mašta!

Možeš je pomiješati sa stvarnošću.  Gle, stvarnost je lijepa.

Ime.       Ime mi je Sara. Ja sam lik iz romana.

Sara!

Sara će se zvati glavna junakinja moga romana.

Ali.

Zasada.

Još.

Nenapisana.
 

_______________________________________________________________
Isječak iz romana, Slavica Turinski-Lazić “Mutni koraci u svjetlo dana”

8 komentara za "Šibus"

  1. Mario
    30/04/2013 at 11:11 am Permalink

    Jako dobro – Sara, mašta je glavni pokretač života, života ljudskoga, pozz! 🙂

  2. Aljoša
    30/04/2013 at 11:23 am Permalink

    Miješanje zbilje i mašte, odlično isprepletena dva svijeta kroz uvjerljive opise.
    Ne bih ništa izdvajao, samo rekao : jedan odlično zaokruženi isječak.

    Pozdrav Veliki 🙂

  3. Marija
    30/04/2013 at 11:28 am Permalink

    Šibus je fantastičan, svoj, nadaren. Nije čudo što okupira maštu. Imala sam profu koji nam je glumio na satu, a sjećam se da nam je na jednom seminaru pokojni Šovagović govorio; glumite, glumite svojim učenicima, dočarajte pisanu riječ. Književnost se ne može predavati i istovremeno plesti.Ona se ne tumači, ona se prenosi. Jako dobar tekst Consequence. Lijep pozdrav 😉

  4. Consequence
    30/04/2013 at 11:49 am Permalink

    Hvala vam na riječima!
    Da, Šibus je sjajan uz to još i umjetnik – slikar, a tek neponovljivi smisao za humor kakav još nigdje nisam srela(!), jednostavno mi je drago da je na mojim životnim putovima, nabasao… 😀

  5. stefi
    30/04/2013 at 5:58 pm Permalink

    Biti će to lijep roman kojeg nećeš moći pustiti dok ne pročitaš i zadnju stranicu.Pozdrav .

  6. Consequence
    01/05/2013 at 8:48 am Permalink

    Hvala najljepša, Stefi! 🙂

  7. Iluzija
    01/05/2013 at 2:06 pm Permalink

    osebujan lik. jednostavno je kroz zivot prolaziti ne ostavljajuci trag tiho poput sjene. za odjelo francuskog gradjana i napudranu vlasulju treba imati kuraž
    dobar tekst, pozdrav 🙂

  8. Consequence
    02/05/2013 at 3:27 pm Permalink

    Hvala, Iluzijo.
    Treba imati kuraž, svakako. Slažem se. )

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.