Sigurni

Razdvojeni smo u svom uzajamnom očaju. Dišemo dane preostalog zajedništva. Prolazeći u malom, skučenom prostoru jedan pored drugoga kao tek otkriveni stranci. Nismo to oduvijek bili. Život nas je sljubio, istinska ljubav svojevremeno okovala. Voljeli smo se. Ludo. Divlje. Stvarno. Kako smo dospjeli ovdje ? Suočeni s malobrojnim trenucima sreće. Pokojim dodirom pažnje. Vješto upakiranim riječima s funkcijom prikrivanja gorke istine. Više ne šapućemo na jastuku. Ne brojimo uzdahe. Tišina nam je razdvojila tijela, a naposljetku i postelje. 

Promatram  te odsutnog. Želim te osloboditi. Pustiti. Znam, jednom ćeš se vratiti. Tako to obično biva kad izgori ognjište, krovište i zidovi. Kad sruši se utvrda sigurnosti. Poželjeti ćemo ponovno izgraditi nas, jer ionako su i druge priče podjednako proživljene. Pragovi su im prljavi, cipele žuljevite a putevi manje – više svuda isto vode. Strast neminovno izblijedit će, želja smežurati se a dodir postaje prepoznatljiv. Kao i oštrina naših jezika. Miris svađa. Pokoja razbijena čaša. Jednom će nam i to nedostajati kada se probudimo. Na pustopoljini.

Tražiš moj pogled i posljednji iskričav sjaj u očima kojima sam te zavela. Nadvijaš se u mislima nad moje tijelo. Nekoć sam ti pripadala. Danas sam kao kamen hladna, iako mi oči sjaje. Od suza. Gorko sam izlila svoju nemoć. Ne osjećam se poželjnom, za oblikovanje dostupnom. Ne osjećam se više isto. Neke emocije grubo su me od tebe odvele. Udaljile. Želim ih zakrpati, nekako obnoviti – no ne znam kako. Ti, sve više lutaš. Sve manje si prisutan.

U hodniku se susrećemo, u ogledalu tuge poglede razaznajemo. Jesmo li već prošlost ? Ne mogu pronaći onaj crni kaput u kojem mi je bilo tako toplo. Parfem koji sam voljela na tvojoj koži, ishlapio je. Bezbroj detalja od značaja netko nam je ukrao. Ili smo ih poklonili. Želim ti još toliko toga reći, a usne su mi skupljene. Zašivene. Negdje duboko u sebi ćutim tvoju nedorečenost. Nekako znam da si još uvijek tu, povremeno. Neodlučan. Možda bi se kretao samo privremeno. Izvan doma.

Dani su sve kraći. Noći napukle. Proklet je osjećaj svijesti, neminovnog kraja u dolasku. On je ovdje. Oboje osluškujemo njegovo bilo. Iščekujemo naš savršen slom. Na rebrima ljubavi ipak je još malo mesa ostalo – čujem jasne otkucaje srca svog. I tvog. Lažemo zajedničku stvarnost. Koliko ćemo se skitati izvan naše postelje i proždirati druge, strastvene ljubavnike ? Dok se ne umorimo od spuštanja u hladan ponor. Dok ponovno ne poželimo biti tu. Prepoznatljivo bliski. Razdražljivo divlji. Sigurni.

*
Silence

7 komentara za "Sigurni"

  1. Marija
    29/06/2012 at 6:53 am Permalink

    Odlična analiza tijeka jedne duboke veze koja se u sebi potrošila, koja više ne bukti strašću, ali čiji su tragovi tako duboki da uvijek iznova ranjavaju. Priča o vezi koja traje, koja se dopunjuje traganjima izvan nje svjesna da sve je laž i sve je nadomjestak. Priča o vezi koja koja je u sebi okamenila neka lijepa bogata iskustva koja ni ona sama niti iskakanja sa strane ne mogu vratiti. Laganje zajedničke stvarnosti.Ali nada ostaje. Pozdrav! 🙂

  2. Mile Lisica
    29/06/2012 at 8:06 am Permalink

    jako lepo blueperlaa,pronašao sam se u svakoj reči…svaka čast…lep pozdrav 🙂

  3. ilumminati
    29/06/2012 at 8:07 am Permalink

    Volim kad Plava zaroni u prozu, kad se uvuče u formu koje se dugo vremena pribojavala i kad pokaže autorsku sigurnost, beskompromisno, izravno, jasno. Intiman je odnos (ne nužno tjelesan, ovoga puta) neiscrpna tema za pisanje, svima bliska i time često u opasnosti da bude profanirana ili trivijalizirana. Plava je sjajno izbjegla obje zamke. Sjajno.

  4. Jim Corbet
    29/06/2012 at 2:52 pm Permalink

    Snažno i moćno, pozdrav Perla !

  5. dragica meyer
    29/06/2012 at 3:53 pm Permalink

    Mozda ljubav nije istrosena, samo snaga volje za niom posustaje
    Odlicna proza perla. Lep pozdrav 🙂

  6. songfordead
    29/06/2012 at 10:16 pm Permalink

    i ja volim kada perlita zaroni u prozu ali se skriva iza jednostavnih riječi, mislim da u sebi kuha, vrije, da bi njeno pravo djelo cijelu zgradu pravo da zagrije

    nije ona za mjestimične tuge, nepremostive pruge,
    tuga ju je povela, ali noć zavela

    želiš ga osloboditi svoje ljubavi, kao da je kod tebe bio na ”privremenom radu”
    voljet će te pa kada tišina zavlada neće ništa više reći već će kraj tebe samo kao pantomičar proći i poslije nakon svih izgužvanih godina natrag doći?
    tiha bola ili žudnja za novim snovima?
    pitanja na koja ne tražim odgovor, već samo naglas razmišljam
    noć draga perlita
    SFD

  7. blueperlaa
    30/06/2012 at 7:04 am Permalink

    Ljudi, hvala što ste odvojili vrijeme za moj sadržaj. Cijenim.

    Uživajte u svakom lijepom trenutku !

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.