Sjećanje na prvi put

Prišao sam joj iza leđa i zagrlio nježno. Sjedila je na klupi. Čvrstinom me stisla za ruke kao da ne želi nikada se više osjećati nezagrljeno. Cijela je podrhtavala od uzbuđenja, osjećao sam lagani potres njezinog tijela. Naime, prvi put se srećemo uživo. Bio je to prvi dodir, naš, zajednički, onaj koji se pamti pamtivijekom.
Žmirila je.
Svoje sam lice prislonio na njeno. Predivan trenutak. Prošaptala je tada: Jesi li to ti?

 – Da ljubavi, ja sam! – rekao sam jednako tiho, dok je stisak postao još jači, još sigurniji. Prolazile su minute, nježna šaputanja i zajednička misao: Želim ovako ostati vječno.

Sjeo sam ispred nje, na drugu klupu, držeći je za ruke. Taj njen simpatični potres još uvijek osjećam. Dan je predivan, sunčani.
Ona i dalje žmiri.
Lice joj je prelijepo, nježno se grize za donju usnu, potpuno nježno. S obje ruke sam joj dotaknuo obraze i primaknuo se k njoj.
Poljubio sam je.
Svijet je u tom trenutku stao, vrijeme je ostalo zamrznuto u tom poljupcu, vječno, zauvijek.
Ona još uvijek žmiri.

Čežnje su stopljene u jednu, ljubav je kušana trenutkom vječnosti. Omotao sam joj ljubičasti šal oko vrata, dok su joj kapci još uvijek sklopljeni.
Žmiri.
Rastajemo se, svako na svoju stranu, ali samo na kratko. Ja na sjever, ona na jug grada, samo na kratko. Otvara konačno oči, ne okreće se za mnom, sve dok ne nestanem sa obzora. Tada pogleda, ali mene više nema… 

12 komentara za "Sjećanje na prvi put"

  1. Marija
    31/05/2012 at 4:10 pm Permalink

    Ona žmiri? Nije zadovoljna onim što vidi? haha, šala mala. 🙂
    Ta klupa je postala bitan motiv tvoje poezije. Stihovi dišu srećom. Obostranom. Ona žmiri, drhti, osjeća snažno i možda se boji, ako otvori oči, slika će nestati, vratit će se u stvarnost u kojoj će opet postojati samo neispunjena žudnja.
    Sviđa mi se kako si u trenutku zaustavio vrijeme i dao mu trajanje; dodir koji se pamti pamtivijekom, svijet koji je zastao, zamrznuto vrijeme. odličan si. Veliki pozdrav Pippo 🙂 🙂

  2. Jim Corbet
    31/05/2012 at 4:21 pm Permalink

    Eh da klupe mogu pričati, zanimljivo i ljubavno, pozdrav !

  3. dragica meyer
    31/05/2012 at 5:09 pm Permalink

    Vrati me u vreme klupa Pippo, divna pesma:-)

  4. vila
    31/05/2012 at 5:24 pm Permalink

    Ako jedna vila smije nastaviti samo…. samo jednom rečenicom….

    …ALI TRAG KOJI JOJ JE OSTAO NA USNAMA BIO JE TAKO POZNAT DA JE ZNALA KAKO ME VIŠE NE MORA TRAŽITI DA BI ME NAŠLA JER DOŠAO SAM JOJ S NAMJEROM DA OSTANEM…

    Jako me dotakla ova tvoja proza, i stvarno, mislim da je puno ljudi zaboravilo cijeniti trenutke jer od njih se sastoji život… Sve pohvale dragi moj Pippo,stvarno se odlično snalaziš u svakoj vrsti poetskoga izraza.
    Pusa od ♥ile!

  5. Pippo1906
    31/05/2012 at 5:55 pm Permalink

    Draga Vilo, jako mi se sviđa, ma ne sviđa, oduševljen sam tvojim završetkom moje proze, da ću te morati zamoliti da tako i završim, da iskoristim tvoje predivne misli. A tebe ću navesti kao co-autora. Bila bi mi to velika čast, znaš već zašto, ti si moja muza. I jako sam sretan što te dotaknula ova proza, i ako je i potekla koja suza, siguran sam da… baš ti lijepo stoje suze. Eto sad me to podsjetilo na istoimenu pjesmu, pa evo, šaljem ti dio nje….

    Zauvjek da odem to ne mogu
    tebi se vracam ko starom razlogu
    zatvorim oci jer poznam taj put
    ne bojim se, ali drhtim ko prut
    valovi, nocas mjesec slomice
    dolazim, jer volim te i previse

    Ref.
    Bas ti lijepo stoje suze
    ali nemoj plakati
    zasto bisere u blato
    nocas bacas ti

  6. julija
    31/05/2012 at 6:04 pm Permalink

    Joj, kako je meni lijepo čitati vas ovako nježne, treperave, iskrene. Samo neka teku stihovi, to sama ljepota govori u vama. 🙂 🙂

  7. vila
    31/05/2012 at 6:05 pm Permalink

    Ma, pretjeruješ,nisam ja ništa posebno dodala,lako je nadovezati se na nešto što je napisano s toliko emocije…a što se tiče suza, tu ostajem tajnovita iako već sama emocija koju si utkao u tekst drugačije ne može niti biti doživljena. Želim ti još puno lijepih sjećanja… Hvala za pjesmu! Inspiracija je već odavno obostrana,samo nas je vrijeme nešto otelo i malo udaljilo,ali opet nas spaja, vidiš?… cmok cmok, uživaj!
    ♥ila

  8. Marko Grubesic
    31/05/2012 at 7:27 pm Permalink

    Odlican uradak Pippo.
    Srdacan pozdrav!

  9. sumiko
    31/05/2012 at 8:46 pm Permalink

    Čežnje su stopljene u jednu, ljubav je kušana trenutkom vječnosti. Omotao sam joj ljubičasti šal oko vrata, dok su joj kapci još uvijek sklopljeni…
    pozdrav

  10. songfordead
    31/05/2012 at 10:16 pm Permalink

    lijepo pipo, vidim da širiš dobre vibracije

    ”Serbus dragi Zagreb moj.
    Kaj se skrivaš v megli toj.
    Kaj da bi se nekaj sramil,
    Ti se nemaš sramit kaj.

    I sad sem tu i pak sem tvoj,
    Serbus dragi Zagreb moj.
    I sad sem tu i pak sem tvoj,
    Serbus dragi Zagreb moj.

    Ti si lep još kak navek,
    I Hrvatski prek na prek.
    Z’dalka si ti mene mamil,
    Ja sem tebi štel nazaj.

    Mili Zagreb imam rad,
    I vu megli bel je sad.
    Pariz nema kaj ti imaš,
    Jer si lep i jer si naš.”

    jedna za dan tvoga grada, ne znam tko je autor, valjda narodna, ak ti znaš dopiši
    noć
    SFD

  11. boba grljusic
    01/06/2012 at 9:49 am Permalink

    trenutak ,pun i prepun finih emocija

    pozdrav
    B.

  12. blueperlaa
    03/06/2012 at 3:47 pm Permalink

    ljubav je kušana trenutkom vječnosti

    Ispisana misao na kojoj se gradi cijela lirska crtica, sjajna poezija u prozi ili jednostavno sadržaj koji traži da je pročitan do kraja …

    Još jedno djelo kojim potvrđuješ maštovitost i sve varijacije na temu romantike. U njoj si mi nekako najbolje ostvaren.

    Kristian, pozdrav od srca !

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.