Kako li je samo
znala da je sreća
poput pijeska,
s tisuću zrnaca svijetli,
a u srcu
stoji tama.
Kako li je samo
znala da je osmjeh
prepun sjete,
dok su noći
mahom hladne,
danju puše južni vjetar.
Kako li je samo znala
da je borba
poput vala,
dok udara o
oštre stijene,
rasprsne se
nasred žala.
Možda ipak
nismo sami,
dok kročimo
svijetom smjelo.
Možda postoji
još neka sila
kojom vezuju
se sjete.
Suzana Marić
Murtulica
Marija
11/10/2018 at 11:51 am Permalink
Možda postoji
još neka sila
kojom vezuju
se sjete.
možda je prekrasna riječ ,pruža mogućnost u vjeru da smo u pravu ….možda
pozdrav tebi
11/10/2018 at 11:57 am Permalink
Da..mozda!! Nije nista dokazano ali divne misli …lp
11/10/2018 at 12:13 pm Permalink
Kako li je samo znala
da je borba
poput vala,
dok udara o
oštre stijene,
rasprsne se
nasred žala.
Morala sam izdvojiti ove stihove dojmili su me se. LP,Dany 🙂
11/10/2018 at 1:08 pm Permalink
Lijepo ide pjesma iz neke sumnje u nadu. Sviđa mi se hod riječi, osjećaja.
Prekrasna pjesma!
I fotografija daje nadu jer su ruže.
Veliki pozdrav!
11/10/2018 at 1:51 pm Permalink
“Možda postoji
još neka sila
kojom vezuju
se sjete.”
Divno!
Lp
11/10/2018 at 2:07 pm Permalink
Danijela, meni se ovo dopada…!
Ugodan dan ti želim.
11/10/2018 at 3:10 pm Permalink
Bravo Danči, nježno i sjetno.
12/10/2018 at 9:41 am Permalink
fala svima, pozz šaljem
12/10/2018 at 10:02 am Permalink
Sjeta ima mnoga lica, a osjećaj je isti. Povezanost!:)