Škrinja moje duše

 

Pritišćem prst na vreteno kotača
i predem kašalj u rupčić bijeli,
na njemu krv oslikana kao od mača,
a slika savršena, čak i u mojoj sjeni.

Vjetrovne haljine prekrivaju mi svijetlo
i u zrak me bacaju kao lišće.
Poput zmajeva prekrili smo nebo
prolazeći polja i cvjetove požutjele.
Ljepota izvan svake usporedbe,
poput sunca i zvijezde bljeskalice.

Beskrajno lijepe su nježne stabljike
i hvatam dušom sve im demone.
Nasilne i zlobne, hranim ih sobom,
ali ne mogu spasiti sve nježne biljke,
čak i kad poslužim se trikom,
pa se demoni zalijepe
na moje kreacije
raspršene iz bočice „XXX“ oznakom.

Pod velom tajni utapam se
kao voda u svijetlu mjeseca.
Moji snovi su smrtonosniji
od svih heroinskih žlica.
Tamniji od mraka kad svijeća dogori,
a zamagljene fotografije
u krvi mi propadaju,
kako bi ugasile žeđ za njom moju.

Ispaljeno je zlo s neba poput noža.
I samo nebo krvari već tisuću zima.
Zlo svijetom u lažima se podijelilo
i srca ljudi zauvijek zatrovalo,
kao osvetoljubivi ubojica
ostavljajući ljude prepune tuge
poput neutješnih udovaca i udovica.

Slikovnice i priče pišu zlobnici,
od slučaja do slučaja, al’ svi prokleti.
Uništavaju svjetlo svojim aktovkama
ispunjenih plačem, žena i muškaraca.
Složenih uredno da plača stane više,
da između njih ni zrak ne diše.

I želim se boriti za svoje osjećaje,
jer još uvijek znam voljeti,
Reći; „Bože, otpusti me, jer volim je!“
Ali znam da lijeka toj istini nema,
niti u jednoj mojoj pjesmi,
jer slomljena su i naša srca.
Znam da će pročitati ili ćuti
iskrene riječi pisanih u pjesmama,
ali više mi ne može vjerovati.

Ne postoji mađioničar ljubavi,
samo još ovaj, što mi izvlači
bijelog zakrvavljenog rupčića,
za moju vrstu krilatog ptića,
u otvorenoj sezoni lova.

Ali ruke svoje možda sklopi u tišini,
kada popusti i moje srce
kada zadnji puta se zagrcne
u padu umiruće ptice,
donoseći joj ključ jedine istine,
od moje duše škrinje.

Nema komentara za "Škrinja moje duše"

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.