Sve jesenske noci su hladne

ali ova noc tuge najhladnija,

samo jos titraju   tuge,

avetinjski osvjetljavajuci

kroz ogoljele krosnje drveca

bescvijetne i  izbrazdane poljane duse.

Zadrhtase slijepa slova

tiho jecajuci u ovoj pjesmi

i bez svojega pravca.

Znam eto, umirem u ceznji ,

boli su sve jace , ali pjesmice moja,

ti na tuguj u tami ,

i ne narici o samotnim nocima

koje nikad nisu  bile njegova i moje .

Usuljat ce ti se vec sutra , 

neka nova ljubav u teme

kad ti svojim  snom usnijes ,

i kad ti  progledas ,

ti i ja samo znamo

da nam je i mrvica ljubavi veca od svemira .

Velika poput Bozije rijeci.

Pocini vec , umorna moja.