Odjednom postajem laka kao ptica –
okove od bola više ne nosim,
ožiljci života izbrisani s lica,
dodirujem oblake nogama bosim.
Nevidljiva ruka sigurno me vodi.
U tamu kročim al’ vidim svjetlost jasnu.
U trenu se duša svih stega oslobodi
dok posljednje iskre u očima gasnu.
Pustit’ ću vrijeme da zauvijek stane,
zaboravit’ će srce sve što je htjelo.
Napokon će svoje zaliječiti rane
kada smrt u smiraj položi mi tijelo.
Na odru će mome paliti svijeću
oni koji sjetom još uvijek me ljube,
a ja se niti okrenuti neću
i smjelo ću poći uz nebeske stube.
Željno će me zagrliti svemir,
sve moje tajne kamen će skriti,
samo će tiho drhtati nemir
u kruni od cvijeća što tužno ga kiti.
Mihaela
katarinab
Marija
14/06/2022 at 6:03 am Permalink
Usprkos nekom miru kojem pjesma teži, duboko me potresla. Osobni doživljaj prenosi se lijepim tužnim slikama na čitatelja.
14/06/2022 at 8:38 am Permalink
Koji opis jednog odlaska, sva se naježih. Predobro napisano. Ako već moramo poći neka to bude ovako smireno. Lijep pozdrav Gabi!
14/06/2022 at 10:41 am Permalink
Gabi, oduševila si me pjesmom! Svaka čast!! VP! 🙂
15/06/2022 at 4:36 am Permalink
Gabi, pjesma je vrh vrhova. Savršena ljepota u beskrajnoj tuzi i sa svakim stihom prenosiš osjećaje na čitatelja. Bravo!
Veliki pozdrav i zagrljaj od mene 🙂
15/06/2022 at 6:58 am Permalink
prava tuga !!
pozdrav
15/06/2022 at 8:25 pm Permalink
Koliko god tuga bila teška i bolna, u ovoj je pjesmi prekrasna. Odlična pjesma, Gabi ! LP
16/06/2022 at 10:16 am Permalink
Kako mi u posljednje vrijeme odlaze mnogi dragi ljudi, ovakvi osjećaji sve više su prisutni.
Hvala svima na pažnji i komentarima! Lp.
19/06/2022 at 3:40 am Permalink
Super!