Sonata essendi

U veo nade iznova umočena

Dišem i rastem

Ja…

Negdje u bezdanu bitka

topao i vlažan život u grudima trešti

 

I budi se

tiho ko traka sunca

S one strane groba

tišina i osamljenost

u šačici zvjezdane prašine

 

U trenutku vječnosti

U dahu Apsoluta

U oku mome…

tako sam sitna i nevažna

naspram Sile koja me obavija

Naspram rijeka što żubore

u titrajevima češljugara

I naspram svjetla i tame

kao dijela nepostojećeg vremena

Ja…tko je to?

 

Duboko u ovom hramu

izrođenom od majke zemlje

pjeva zbor krizantema

Veselje što se talasa

i tuga što nastupa

kad zapušu vjetrovi

Ja…gdje sam to?

 

Neka paralelna linija

sječe krugove u vodi

dijeli ih na dvoje

Ko dijete u pješčaniku pravim kule

od jalovog truda

Ja…zašto bježim?

 

I bojim se zvijeri što im se bijele zubi

nad krvoločnim crvenim zidinama

I ližem cigle od soli

prazne poput krivnje i boli

Ja…

 

Opet se vraćam

Vidim…

Boje i kreposti

Tame i grešnosti

Želim znati tko sam!

A znam…

 

Da sam od svjetlosti

Da sam svjetlosti slična

i kad u meni obitava

i kad je životni izbor kraj mene uspava

 

2010.

2 komentara za "Sonata essendi"

  1. Aljoša
    01/04/2014 at 8:10 am Permalink

    Tko smo, što smo, gdje idemo ?

    Lijepo si opisala jedan put traženja dubinom misli, meni je osobno najdraže ono dijete u pješčaniku. Na kraju ipak određeno smirenje, spoznaja koja umiruje uzburkane misli. Odrediti sebe u vremenu i prostoru i postići kozmičku ravnotežu u kaosu misli i želja nije nimalo lagan posao :).

    Izvrsna pjesma, bogata slikama i mislima, onako za pročitati bar još 5 puta 🙂

    Veliki pozdrav Vedrana 🙂

  2. Marija
    01/04/2014 at 11:00 am Permalink

    Tko sam ja? Sviđa mi se kako si našla odgovore. Čovjek je od svjetlosti čak i kada tamom hoda, luta u dvojbi. Pozdrav Vedrana:)

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.