Srebrena ptica

Bosna Srebrena, XVIII vijek…

U jednom od franjevačkih samostana 

 

Postoje trenuci u koje se ne smije dirati, niti ih prekidati.

To su susretanja u svečanosti tišine, sa samim sobom, pod okriljem samostanske čarolije.  Ko je u nju ušao da bi našao mir, spas i sebe samog, u potrazi je za spasenjem duše, izbavljenjem, te savršenim spokojem koji je drugo ime za sreću. Put će mu biti posut božanskim srebrenkastim prahom. Taj će spoznati zašto se rodio, stasao, i zbog čega je po ovom i ovakvom svijetu hodio. Još, ako mu Bog podari raskoš inteligencije, te dobrotu i nevinost dijeteta, preobražaj može ići do svetosti.

Međutim, ko je ušao po tuđoj želji, tugujući za onim izvan, bolujući od srebroljublja, bolje mu je da odustane, jer ni sebi, a ni drugima dobra donijeti neće.

Viđao je fra Mate za svoga duga vijeka različitih redovnika, različitih doživljaja života pod istim krovom, spletki i intriga k’o u vanjskom svijetu. On, lično, klonio se svega. Volio je knjige, svoju grubu, ispranu, seljačku tuniku opasanu prostim kanapom. Iznošene cipele.  Vedrinu svog siromaštva. Duhovno stanje fra Mate približavalo se perfetta letizia (savršenoj radosti).

Zvanje pisara bi čast i privilegija. U tišini samostanske knjižnice, krasnopisom bi pisao po žutoj hartiji, polako, uživajući u svakom slovu. U trenucima najvećih nadahnuća, tokom popodnevnog mira koji vlada samostanom, kada dan ustupa mjesto noći, na prozor knjižnice bi znala sletjeti ptica. Zasvjetlucalo bi na staklu nešto sjajno, presijavajući se kao srebreno posuđe koje je viđao, nekada davno, na bogataškim trpezama.

Fra Petar ga zapita tiho, prolazeći kraj odškrinutih vrata knjižnice: – Gdje su ti misli odlutale, brate pisaru?

– Ova čudna ptica mi opet doleti… k’о da hoće nešto važno reći…

Na prozoru ne bijaše ničega. Fra Petar tiho zatvori vrata, te ostavi fra Matu u svom zanosu. Htjede, zbunjen viđenim, vratiti se da pogleda još jednom, ali odustade. Jer, ono što njegove oči vide, njemu nije bilo suđeno da ugleda.

Franjevački samostan tonuo je lagano u mrak. Nebeska ptica je uplašena. Fra Mate nasluti zlo u vazduhu, kao što je slutio radost kada bi mu ona, ushićena, povremeno sletjela na dlan. Znao je da zemlja u kojoj se rodio, i po kojoj hoda od kako zna za sebe,  nikada ne miruje. Ne potresaju je zemljotresi, niti druge prirodne nepogode, koliko nevremena što ih ljudi izazivaju.

Još od davnina, po predanju, ili legendi, pričali su mu da su mu preci biježali od Turaka, sa istoka. Njegovi su se nastanili u srednjoj Bosni, čuvajući Hrista u srcu.

Isto pleme podijeli se na dva dijela. Podijeljeni bijahu na one koji vjerovaše u Franju Asiškog, i one koji vjerovaše Svetome Savi. Dvije svetinje, koje u isto vrijeme podariše blagoslove svoga života na podijeljenu dijecu u Hristu. Prvi prezre trgovačko bogatstvo, drugi carsku krunu. Obukoše najskromnije haljine, odbaciše sve suvišno. Predadoše se služenju Bogu, narodu, sirotinji i bolesnima.

Dio Matinih predaka ode na sjever, te nađoše utočište preko rijeke Save, i stvoriše sigurnije mjesto za život.

Drugi dio pobježe u planine spašavajući se od turskog zuluma, jer su tamo rijetko zalazili. Pričalo se, da se jedan Sefardski Jevrejin sakrio u to pleme pravoslavnih Pisara na planini, te mu potomci, znanjem samo njima datim, stekoše bogatstvo, ugled, a jedan od njih ponese titulu kneza. Sakrio se da ga više ne bi proganjali, ne znajući da je na Balkanu samo jedno sigurno – da nikada nisi siguran.

Međutim, prave pisare, posvećene, prepoznavali su samo po rukopisu. Njegovi, koji odvajkada, s koljena na koljeno, znadoše pisati, ostadoše u Srebrenoj Bosni, na raskrsnici svjetova, na mjestu gdje vjetrovi udaraju sa svih strana. Njega, koji bi sin bogatog seljaka, poslaše na školovanje u Peštu. Za to vrijeme ona ljepotica, zbog čijeg pogleda mu prvi put srce zadrhtalo, udala se za drugoga. Prošle su godine, a on se još ponekad zapita šta bi bilo da nije bila siromašna. I da mu otac dade da je oženi. Prezreo je bogatstvo. Zauvijek. Posle školovanja odlazi od kuće, navlači habit sv. Franje, a zavjet položi godinu dana kasnije. I, zakleo se – tu će ostati do smrti.

Sada mu nepozvana, ali rado čekana, dolazi Srebrena ptica za koju niko nije čuo niti je svojim očima vidio, osim njega. Ona je iz nekog dalekog grada, na istoku, gdje su rudnici srebra, pa mu rudari Sasi ime dadoše po njemu – Argentaria.

Bila je to jedina srebrena ptica viđena okom fra Mate Pisara.

Laudato sie, mi Signore, cum tacte le tue creature (neka si hvaljen moj Gospode, sa svim svojim stvorenjima) – ponavljao je biblijski osam puta dok je tumačio nemuštim jezikom poslatu poruku, prosleđenu od nekud Gore, iz nekih tajnih vasionskih knjiga spoznaje…

Ovoga puta donijela mu je vijest da dobra biti neće. Ne može ni biti! Jer, kada se kuća naslijedi na raskrsnici puteva, na međi svjetova, u sred ruže vjetrova, gine se za pola metra nikom neophodne zemlje. Sjetio se raskošnog oraha što bi kraj ograde na imanju njegovog dida. Krošnja bi velika pa je prelazila u susjedovo dvorište, tako da oraha svakom bi dosta, čak na pretek. Al ljudi k’o ljudi, k’o da ne znaju koliko je ovaj život kratak, i da će na onaj svijet otići praznih ruku, počeše se pitati ko li ima više prava na njega. Krenuše premjeravati, crtati po njemu, sve dok se orah ne osuši i spusti suvo granje do zemlje, baš ko čeljade ruke, onda, kada nema više šta reći u svoju odbranu.

Kada rastumači poruku, slana suza mu krenu niz lice, pa kanu na usne. Sluti da dobra nema ni za koga, za samostan najmanje.

– Udaraće na njega, kao što su odvajkada udarali. Odbraniće se, kao što su se oduvijek branili. Stradaće se… kao što se oduvijek stradalo, ali ovaj put biće najgore… – rekla je.

– Piši, jer vremena u kojim živiš pamtiće se po onom što si ti svojom rukom zabilježio! Samo o sebi ne govori ništa. Tvoje je da služiš…

Fra Mate priđe ptici. I gle čuda, naoko hladno perje bi toplo kao krilo majke. Uze je u ruke da ugrije dlanove. Čuje otkucaje srca, i svoga i njenoga. Poželje je ogrnuti grubom tklaninom, da zaštiti i nju, i sebe, od zle slutnje.

Fra Petar ne imade mira. Ponovo proviri u samostansku knjižnicu, trudeći se da bude nečujan. I, šta vidi? Fra Mate, zanesen, gleda nešto ili nekog ispred sebe, šapuće, a ruke sklopio kao da će zahvatiti vodu sa seoskog izvora, i to na onom mijestu gdje je voda najslađa i najhladnija, tamo gdje je prvi gutljaj svojom rukom popio i prve korake načinio.

Samo čiste duše primaju blagoslove od Boga, kao i poruke i znakove upozorenja koje odabrani znaju protumačiti. Prošlost mogu vidjeti, budućnost samo naslutiti. Toliko je najboljima dato.

Ptica odleti. Na dlanu ostade srebreni prah, jedini nijemi svjedok posjete.

Fra Mate zabrinuto sjede za veliki drveni sto. Uze pero da zapiše ono što ču, dok mu je srebrenkasti prah padao sa ruku na žutu hartiju. Fra Petar priđe.

– Kakva to ptica bi? Ja je ne viđeh, il’ ona odleti prije nego uđoh?

– Ne znam od koje je vrste. K’o da je od srebra, vidi mi ruke.

Mršave ruke svjetlucale su u blagom predvečerju. Dotače fra Petar prah na hartiji, i gle čuda, ličilo je na srebro iz nekih dalekih rudnika. Ukaza mu se neka čudna svjetlost, obasjavši cijeli prostor, pa i samog fra Matu, koga prvi put pogleda nekim drugim očima. Zaplesaše sjenke na zidu, a sveća se upali sama. Ili ju je neko upalio, a da ni jedan od njih nije vidio. Začuše glas, a glasa ni od koga:

– Sklanjaj spise i sve što je zapisano! Pohrani knjige u kovčege, kovčege u tajnu prostoriju, a nju pod devet brava stavi. Sve zapisano skloni, jer oni dolaze. Kamenje će preživjeti udare, paljenja, rušenja, skrnavljenja grobova, ali zapamti – oni knjige traže. Bez njih, uništiće se trag vašeg postojanja. Skloni i njega, fra Matu, da zapiše stradanje. Nedajte da se ova svijeća ugasi, jer je ona simbol ljubavi i dobrote. Znajte, da najslabiji plamen svijeće rastjeruje i najgušći mrak. I da se svakoj upaljenoj svijeći raduju duše pokojnika…

 

Sačuvane su knjige. Prošle su godine, prošlo je i nevrijeme. Opustošilo i osiromašilo zemlju, a majke u crno zavila. Nije prvo, a neće biti ni poslednje. Nisu mogli znati da će svako naredno biti još teže i svirepije. Ustvari, odvajkada, u toj zemlji obitava neko zlo koje se vješto primiri u utrobi ugašenog vulkana Zlovrha, i čeka neko novo vrijeme, kada će se sa gradonosnim oblacima, ko nebeskim lađama smrti, obrušiti na sve one koji su imali tu sreću il’ nesreću, da žive u Srebrenoj Bosni. Kroz vijekove biće sve gore. Neće se birati ni sredstvo ni način, izgubiće se junaštvo i čast, gaziće se po svemu u šta se vjerovalo. Kao da neka nepoznata sila, na određene vremenske razmake, iz vatrene utrobe zemlje iznjedri to zlo, koje mora proći po toj napaćenoj zemlji, da bi se potom vratilo nazad, pod zemlju i čekalo neko novo vrijeme.

Ta ista zemlja stvorila je pticu od srebra, koja je pustila suzu nad svojim narodom na dlan čestitog fra Mate. Jer, sve biješe njeno. Ona bi poslanica od Boga, koji je jedan, samo ga različitim imenima narodi nazivaju. Bi to ona ista ptica, što je Franju Asiškog posjećivala u danima najvećeg beznađa vodeći ga na put svjetlosti. Ista ptica koja je Svetom Savi u noći odluke, kada se odrekao krune, osvijetlila put do Hilandara. Možda je i Mojsiju pozajmila srebro da u vječnost zapiše deset božijih zapovijedi, a Muhamedu donijela glas da će još on jedini biti vjerovjesnik, poslednji veliki prorok od kako vrijeme po Hristu računamo.

Doletjela je posle nekoliko godina ponovo. Na prozoru sobe čekala je da fra Mate napusti ovozemaljski svijet, i pređe u viječnost. Od svih prisutnih jedino ju je vidio fra Petar. Od nekud daleko čuo je pjesmu Catacio di Frate Sоlе (Pjesma bratu Sunca). Možda je pjesmu čuo i fra Mate, ali njegov tihi glas više nije mogao potvrditi. Preselio se na nebo, i sjeo sa desne strane Oca. Samo je fra Petar vidio srebrenkastu nit života kako se odvajala od njega, i kako odlazi za pticom. Fra Mate je umro blaženom smrti pravednika.

Kada je na trepavicama fra Mate zasvjetlucalo srebro, u pobožnom strahu redovnici su satima ostali u molitvenom tihovanju, nad otvorenim kovčegom. Kada mu je kanula suza, ostavljajući srebreni trag na licu, do jutra se nisu pomjerili. Do jutra se suza u srebro pretvorila.

Jedan od mlađih redovnika je već sutradan govorio prisutnima da je na grob, u kom je položeno tjelo, doletjela srebrena ptica. Niko mu nije povjerovao. Fra Petra nije bilo, jer je to jutro otišao iz samostana, negdje daleko na jug, put Albanije. Tamo je i umro, a da Srebrenu Bosnu više nikada nije vidio.

 

13 komentara za "Srebrena ptica"

  1. boba grljusic
    boba grljusic
    27/03/2019 at 4:53 pm Permalink

    Emina
    meni si pružila neopisiv užitak
    prekrasno napisano ,tema izvrsna
    zaokupila si me posve !
    hvala ti

  2. Emina
    Emina
    28/03/2019 at 7:36 am Permalink

    Boba, i ti si meni pruzila neopisivu radost svojim komentarom! Lp 🙂

  3. Krebs
    27/03/2019 at 5:42 pm Permalink

    I ja sam bez rijeci ostala…citajuci ove diivne redke mislim cijelo vrijeme na Red Trapista (nedaleko od Slatine bosanske i Banja Luke) katolicki red ,koji su preveci sir Trapist opstajali pocevsi od
    Austrougarske vladavine Bosnom sve do rata posljednjeg ..Emina, odgovorite mi molim!! Hvla!!

  4. Emina
    Emina
    28/03/2019 at 7:48 am Permalink

    Ova prica nastala je u jednoj noci posebnog nadahnuca. Moglo bi se reci fikcija inspirisana istorijskim dogadjajima.
    Mnogo sam citala o zivotu Franjevaca, posebno srednje Bosne. Na pisanje me potaklo saznanje da su nekada zivjeli i u Argentariji (Srebrenici), mjestu mog rodjenja. Tako je Srebrena ptica “zapisala” postojanje i tog franjevackog reda u Bosni. Znam za Red Trapista, koji je, takodje, veoma inspirativan. Lp 🙂

  5. Marija
    Marija
    27/03/2019 at 9:36 pm Permalink

    Zanimljiv prikaz jednog vremena koje je znalo čuvati svoje vrijednosti:)

  6. Emina
    Emina
    28/03/2019 at 7:51 am Permalink

    Hvala, Marija 🙂

  7. mirko1
    mirko1
    27/03/2019 at 9:39 pm Permalink

    Emina, kao onaj tko je zaljubljen u prozu, i ovaj put sam uživao.
    Hvala ti.
    Srdačan pozdrav:)

  8. Emina
    Emina
    28/03/2019 at 7:50 am Permalink

    Hvala tebi, radujem se tvom uzivanju! Uzvracam pozdrave 🙂

  9. AnjaL
    28/03/2019 at 7:10 am Permalink

    Uživah i ja. Zaista lijepo napisano.

  10. Emina
    Emina
    28/03/2019 at 7:52 am Permalink

    Hvala ti, Anja, na komentaru 🙂

  11. Krebs
    28/03/2019 at 12:19 pm Permalink

    Toliko starih , prasnjavih , paucinom pokrivenih knjiga nisam imala cast vidjeti. Kao u filmovima Indijana Jones-a. Dobila sam zelju sve procitat, prouciti ali nije bilo vremena i obecala sam si opet doci ali…opet ono ali..Hvala Emina ! LP

  12. Emina
    Emina
    28/03/2019 at 1:58 pm Permalink

    Dijelimo istu ljubav prema starim knjigama, prohujalim vremenima. Toliko zanimljivih stvari je skriveno ili zaboravljeno u nekim tajnim riznicama (prisjetih se romana Ime ruže, Umberta Eka). Vjerujem da ćeš naredni put imati mnogo, mnogo više vremena za čitanje, proučavanje i uživanje u istraživanju. Uzvraćam pozdrave…

  13. gabi
    28/03/2019 at 4:15 pm Permalink

    Jedan dijelić povijesti pretočen u zanimljivu i tečnu priču…zaista sam se uživjela i uživala u njoj. Hvala ti, Emina! Lp.☺

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.