Mrtve laži ustaju iz grotla otrovne utrobe. Život im iznova daješ na svojim slatkorječivim usnama. Gnjila je tvoja obmana. Ne sišem više poljubac gorkog okusa. Odavno sam te iz usta ispljunula. S kože isprala pod hladnim kapima, tvoje dodire od užarenog kamena. Nikada me nisi osjetio, tijelo mi rastvorio, dušu raskomadao. Prolazan u svojim htijenjima, trajao si upravo toliko koliko čipka u plamenu izgara. Pepelom misli danas bivaš, nošen propuhom površnog sjećanja.
Svoje meso, mesu dajem – drugom čovjeku pripadam.
Rascvjetale laži pod jezik stavljaš, hraneći svoj izgladnjeli ego. Gladan ostaješ. Prevrćeš se noćima u koži što se polako raspada bez postojanog dodira. Već dugo samuješ u vlastitoj tamnici posrnuća, napušten od svih. Nekoć si poharao, žario i palio Ženu. Danas bi odstranio svoju muškost da se iznova možeš naći na pustopoljini odabira, posegnuti samouvjeren za onim što ti ne pripada. Krinke su ti crne vrane pojele. Staklene oči su progledale. Ne zavodiš mirisom mošusne kompozicije. Kome ćeš sada reći: ‘Volim te ?!’
Svoje srce drugom čovjeku u usta stavljam.
*
Silence
Marija
Suzana Marić
12/07/2012 at 5:15 am Permalink
Razorno i brutalno bez pardona, prava osveta zene
Lep pozdrav perla 🙂
12/07/2012 at 6:26 am Permalink
lepo blueperlaa…pozdrav 😉
12/07/2012 at 11:05 am Permalink
ah….:)) svidja mi se ovo perlice:))
12/07/2012 at 12:26 pm Permalink
“Pepelom misli danas bivaš, nošen propuhom površnog sjećanja”. I onda mu napišeš pjesmu. 🙂
12/07/2012 at 1:35 pm Permalink
kao da si se vratila u svoje neko vrijeme, kada si cijelu sebe davala, igrala divlju igru, a opet si bila zaboravljena tek zrnce pijeska u staklenoj uri koje čudno vrijeme broji
mislim da sada stojiš postojano na tlu, sanjaš svoga muškarca, onoga kojemu češ dati srce svoje, da reže na sitne komadiće (secira ga) i unosi u njega plamene kočije ljubavi, jedenostavno da u snu, nožnim prstićima i kosi osjetiš njegove uzdahe gdje god da kreneš
želim ti lijep dan draga Perlita
sfd
12/07/2012 at 1:50 pm Permalink
‘I onda mu napišeš pjesmu.’
Marija, ovisna sam o pisanoj riječi. Taj svijet je zaista poseban. Trebam ga … i on se zove Ljubav.
Song, ponekad sanjam stvarnost..lol
Hvala svima na čitanju i budite mi dobro !
12/07/2012 at 8:18 pm Permalink
Već dugo samuješ u vlastitoj tamnici posrnuća, napušten od svih. Nekoć si poharao, žario i palio Ženu
A sada mu je uzaludan trud kao i sviračima.
Ponovo originalno Blu.
13/07/2012 at 6:15 pm Permalink
Štefi, hvala Vam na posvećenoj pažnji. Cijenim 🙂