stanja

1-2: prethižna

s okna plavetnog, frekvent taktova ti snova, 
govor desne ruke, premetne mi se licem, 
spektrom stijenja - sipnom lampom, stežuć šušanj džepa
(možda plavet plama hižno staklo uplavljuje).

plavetno niz okno, razigra lica ti krila,
šnala, vesta, i dunja pomjeriš li lijevu ruku, 
jutrom jutra - jutrom blagim, tonuć tihim očima
(možda plavet jutra hižno staklo uplavljuje).

neku svježinu, takt tvojeg tijela slijedim sobom:
punu peta pjesmu ili pjesmu putā punu.

naušturb zuja košnice na krovu - je dažd:
zzzr pa letnije zzzrr, i perzeidno daždi. 
tmasti lakolepet ptice - u opetu je lelek:
ptica licem žnje vihor, i krilom kapi ukoso.

brze daljine - maglom - zapinju za oblake:
magla snena zabrdima, uspor je kotlinom. 
ćuh zubozuba granje, i kiša zoba lišćem:
rub šume natkrio lopuh, i krajrub gredice.

drvene gradnje ruševina izgradi zijev:
slamnati krov se spušta, i tratine se grede. 
utopljeni ljemezi uvršno steru tučke:
piju pa pijutnije, i zemljane su ljuske.

zamišljamo li susrete - to su dvije misli
koje jesu račvanje potoka oblika kamom
kojemu bi ugasnuli zvuke - žubore - bučne
(jer su nam susreti neprestana mimoilaženja).

takvu svježinu, takt svojeg tijela slijedim tobom:
sijaset sijena suncu ili suncu sjena sijaset.

3-4: hižna

s vrata žućkastih, istaknu o ti se usnama,
oblik nam odnosa, isprekidanim mi vidom,
rodnom rosom - rosnim prstom, stežuć šušanj usta
(možda žutilnost voska staklo vrata užućuje).

razbacani spavaj iz kojeg si pala smiješkom
- pješke smiješkom - da mi šaneš sipljivu misao
da je pramljeće ušlo ostavom, zapahnuto -
da je mirišće drva - žumanjcem-suncem.

danom jedno oko ti je san - kestenooka,
vjetrom nošen list zapeo za lokvu, svio se.

žućkasta niz vrata, zagledaš se k daljini,
bljesne ti neka misao, i slijedi ju osmijeh,
čemu se smiješ (možda zvižduci djece šumom
usanjali su drhture nebnog vodskog pada).

na tebe nadolazi brzovezno mnogo misli:
skupljena bašta, pokupljena - pjevana sobom,
trudni brjegovi, porodne ostave - nazorno
(zarini smijehom u vrelo moje vlastitosti).

tvoj rukotežanj - krug kave u krugu džezve,
radost sveska nad kojima se nadnosiš (sneno).
moja prilagodba gornjim dijelom tvoje kuće,
koje okno zračiš, koje ti dan otvara (brijeg).

danom pogled brži ti je od preleta ptića
- kestenooka - zemljanom rahlinom zeleni.

na tebe nadolazi brzovezno mnogo misli
koje prepuštam da se uspinju u šareti
traka upolovljene - suncem - plavčane zvijezde
(sunovrati moj džep - utoni - sutonuće).

5-6: okolohižna

sunce provijeno - izmaglicom - (su)korak bježi:
obzor opstojno ognji oblačne od oblake.
sterana staza vrta - bašče - poslije poplave:
vodoravno putevanje lopuha u loncu.

gledam u svijetlu toplinu tvojih samomisli:
izbježišta peta ljeta čistih od zemlje,
listotisak - brazde - na sapunu (žutu, zimljenu)
(u močvarnim travama - i ptice i san i jutro).

da ti se kapci - po dva srpa - sklope u četvrti,
od - šarenuća - šarenica (prek lećnog sjaja)
do očnog stijenja tankog, u zvjezdišni put - pruće
(sušnji - s nadnjiva - letni su po tvojim kapcima).

u tvojim stopama drhtureno mi je lice:
nagnuti (procvjetljenom lokvom) - poslati ga ljetom.

za kîš za koji smo sasma dvoumni top'o
je li ili hladan, otvara li pore ili
čuva ulište kože - osmijeh pričaš, šutiš ga
(lamposvjetlom po vijagavu šumsku putu).

tvoj izlazak - dignute ruke - da bi mlačima
noći - zapahnutoj nevidjelici - lice svojim
očešala lice (da bi budom plimske kugle
plavila bjeline svojega lica jutrom).

gledam u svijetlu toplinu tvojih samomisli:
česmenska časa (kugla oseke u odrazu),
naudolom otave namočena jabuka
(smaknute kapi s bilja - i češera i češljika).

u mojem licu bosonošene su ti stope:
usnivani - uluniti im plavčan(e) zor(idbe).

7: poluhižno

tvoj tihotni dah u lahornoj stilizaciji:
sjena ruba šume koja je pala lopuhom
nad plovidarnom rastvarnicom je - osjelinom
(nezapisani su listpadni jutri tvojih jutra).

odrazio sam uvršnu smiješenost u oknu
(po obliku potopnočnosti neorana vrta):
hropac noći odjekuje u jesenji kolorit
- u lišće pod prozorom - u zvjezdomirove.

lahorska stilizacija tvojeg tihodaha:
pokupljena trava koje se širi proljećem
pod mrznolijevanom steljom je - snijegom (u sjeni)
(jutri mojih šetanih jutra su nezapisani).

obrani smo nakanom (su)povodičnih kretnja:
preko dojke tvoja prebačena kosa je val.

8-9: putno i briježno

tvojom njihovom - kulturama - pirim (vjetar rubljem)
- neprestance smo u uviruću šire slike.

sjenokoša koji plavetnim šljivama hrani
otele (u sepetu) ili pisac pod strehom
koji povlači zviježđa žućasto (uz gorjelicu)
ili čovjek koji sjeda u busjad - putu paprat.

dvomiomiris tvoje kose - pješčana puta
i otkotrljanim kamom stiješnjena origana -
jabučni kiseliš i pelud na tvojoj haljini
privlače stabla (signali su u mojim stopama).

sljedno proljeće vijužim u nakani tijela
u načinu toka tvojeg stola koji diše,
supovodičnosti ugovora (jedno u drugom),
manje da i više ne u mirisu borova.

neprestance sam u uviruću šire slike
- o samom putu rečeš hotimilnost lutanja.

zlaćan trav - pečen u suncovalu - vrha brijega
ili eho - e, e - djece koja viču k šumi
(koja kora od kojega debla im je igra)
ili čovjek kojemu je selo sjelo u oku.

porosi fenjernim rukama - što mi je u ruci
osmijeha - tihog promatrača kojem rastanak
vene u sušenju listova - toploliscima
(tvoji mirisi gube se kako namačeš cestu).

močvarno polje suzuje kukuruzište
od koje zapinje tvoja haljina - vjetrom
nošena - preklonjena - u (su)putništvu dola
(tvoja svježina gubi se kako namačeš cestu).

5 komentara za "stanja"

  1. Mihaela
    30/01/2017 at 7:24 am Permalink

    O, naletio ti u ove prostore?
    Originalnost izraza nameće se sama, ali toliko odstupa od uobičajenog načina govora da dužina teksta zamori, jer se čitatelj ne može prepustiti doživljaju, budući da u svakom stihu mora vršiti dešifriranje. Vjerujem da nitko ovaj zalogaj nije konzumirao do kraja. Zato izdvajam jednu lijepu strofu.
    močvarno polje suzuje kukuruzište
    od koje zapinje tvoja haljina – vjetrom
    nošena – preklonjena – u (su)putništvu dola
    (tvoja svježina gubi se kako namačeš cestu).

    Mislim da bi trebalo- o koje zapinje ili od kojeg…

  2. songfordead
    30/01/2017 at 10:40 am Permalink

    pozdrav prolaznik
    zanimljivo i nesvakidašnje pišeš, ali i po meni si trebao suziti nit na više manjih zaglavlja,
    maštovito, vrludavo ali hm, usudio bih se priopćiti pomalo tećak tekst, ne nerazumljiv već puno slika daješ a tako je malo prostora za poslagati jednu veliku paletu boja

  3. mirko1
    30/01/2017 at 11:20 am Permalink

    Vrstan si, doista vrstan, ali se moram složiti s Mihaelom i songom. Ipak, ponovno idem s poštovanjem pogledati tvoje majstorstvo. Veliki pozdrav iz SA:)

  4. katarinab
    30/01/2017 at 7:59 pm Permalink

    Prolaznik, hvala na ovom opsežnom književnom djelu koje bih nazvala “oratorij” riječi s kojima se poigravaš majstorski iz strofe u strofu tvoreći vizualizaciju i emociju. Čitala sam već ovaj pjesnički izričaj, ali u kraćem obliku.
    “zamišljamo li susrete – to su dvije misli
    koje jesu račvanje potoka oblika kamom
    kojemu bi ugasnuli zvuke – žubore – bučne
    (jer su nam susreti neprestana mimoilaženja).”
    Veliki pozdrav Pjesniče! 🙂

  5. Prolaznik
    10/02/2017 at 11:21 pm Permalink

    Mihaela, omaknulo mi je se ili mi je tako pao grah:) Inovacija izraza i jest poetološka mi namjerenost. Uzet ću u obzir ispravku od < o. Hvala, pozdrav.

    Song, da, može se reći da se mnogo motiva prelama u zadanom broju soneta. Hvala, pozdrav.

    Mirko, veliki pozdrav iz Že u Sa:)

    Katarina, molim i veliko hvala. Pozdrav! 🙂

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.