Stojeći na rubu.. do nigdje,
mislim na život, smrt, žaljenje i pokajanje.
Stojeći na rubu.. do nigdje,
gledam dolje dok zastrašujuće hladnoće
prolaze kroz mene.
Stojeći na rubu.. do nigdje,
gledam gore, a olujni oblaci odlaze
na toplinu, na sunce.
Stojeći na rubu.. do nigdje,
pali anđeli nemilosrdno spuštaju
krila na moje ruke.
Stojeći na rubu.. do nigdje..
pustio sam noge s litice na nigdje.
Prolaznost, život, smrt, žaljenje i pokajanje,
sve je jurnjava kroz mene.
Poput čamca sam samo zadrhtao na udaru,
očima širom otvorenim, okrenutim prema mjestu
gdje pali anđeli pjevaju svoj zbor.
Živim gledajući..
„što je dovraga ovo?“.
I dok gledam gore.. dolje,
suze padaju na suze,
uvijene, krvave i slomljene,
kao žive, a nežive.
Stojeći na rubu.. do nigdje,
hladna i vlažna tamnica me okružuje,
sa zastrašujućim žaljenjem,
pokoravajući moje zidove za njezinu nagradu.
Marija
27/07/2022 at 7:22 pm Permalink
Često se nalazimo na tom rubu, ali moramo imati nekoga da nas uhvati za ruku i povuče natrag. lp
27/07/2022 at 11:32 pm Permalink
Da, sjećam se kako si napisala jako dobru pjesmu onda kad si izabrala jednu sliku od nekoliko, žena na rubu ponora mislim…
Izvrstan izbor za još bolje stihove.
Lp!
28/07/2022 at 6:52 am Permalink
Haha, moram potražiti tu pjesmu.Sjećam se da me je slika inspirirala u trenutku. Odlična je i tjera um na razmišljanje.
28/07/2022 at 7:23 am Permalink
Stojim nad ponorom
Obavijena crnim oblacima
Sudbina me gura.
Vuče me propast
Odavno zapisana
Negdje na nekom mjestu
Gdje prolaznost se rađa
Gdje se šiju haljine Sudbini.
Šapučem tiho
Molim stijenu
Neka zadrži na svojim leđima
Stopalo moje.
Molim oblake
Neka me uzdignu visoko
Neka me odvoje od bezdana
Jer zvijer vreba
A ja nemam snage uzletjeti
Krila mi odavno polomiše
Smolom ih premazaše
Nemoć mi oko vrata
Poput kamena zavezaše…
Zadrži me stijeno,
Zadrži stopalo moje!
28/07/2022 at 8:41 am Permalink
E da, to je ta, savršeno Suzana… Toliko da sam se pobojao mislima ” Jesam li utjecao loše svojim pjesmama na njene misli?” 😅
Ali pjesma je jednostavno predobra i za moja razmišljanja u tom vremenu.
Lp preko brda!
28/07/2022 at 9:49 am Permalink
Dođe to neko vrijeme, kada se čovjek zaboravi smijati, kada ga obaviju crne misli, pa ih pretoči iz kaleža duše na bijelinu papira. Životne prilike i neprilike dirigiraju našim umom, pa tako i poezijom. Lp susjed .