Stojeći na rubu, do nigdje…

Stojeći na rubu.. do nigdje,

mislim na život, smrt, žaljenje i pokajanje.

Stojeći na rubu.. do nigdje,

gledam dolje dok zastrašujuće hladnoće

prolaze kroz mene.

 

Stojeći na rubu.. do nigdje,

gledam gore, a olujni oblaci odlaze

na toplinu, na sunce.

 

Stojeći na rubu.. do nigdje,

pali anđeli nemilosrdno spuštaju

krila na moje ruke.

 

Stojeći na rubu.. do nigdje..

pustio sam noge s litice na nigdje.

Prolaznost, život, smrt, žaljenje i pokajanje,

sve je jurnjava kroz mene.

Poput čamca sam samo zadrhtao na udaru,

očima širom otvorenim, okrenutim prema mjestu

gdje pali anđeli pjevaju svoj zbor.

Živim gledajući..

„što je dovraga ovo?“.

 

I dok gledam gore.. dolje,

suze padaju na suze,

uvijene, krvave i slomljene,

kao žive, a nežive.

 

Stojeći na rubu.. do nigdje,

hladna i vlažna tamnica me okružuje,

sa zastrašujućim žaljenjem,

pokoravajući moje zidove za njezinu nagradu.

6 komentara za "Stojeći na rubu, do nigdje…"

  1. Suzana Marić
    27/07/2022 at 7:22 pm Permalink

    Često se nalazimo na tom rubu, ali moramo imati nekoga da nas uhvati za ruku i povuče natrag. lp

  2. Milan Janković
    27/07/2022 at 11:32 pm Permalink

    Da, sjećam se kako si napisala jako dobru pjesmu onda kad si izabrala jednu sliku od nekoliko, žena na rubu ponora mislim…
    Izvrstan izbor za još bolje stihove.

    Lp!

  3. Suzana Marić
    28/07/2022 at 6:52 am Permalink

    Haha, moram potražiti tu pjesmu.Sjećam se da me je slika inspirirala u trenutku. Odlična je i tjera um na razmišljanje.

  4. Suzana Marić
    28/07/2022 at 7:23 am Permalink

    Stojim nad ponorom
    Obavijena crnim oblacima
    Sudbina me gura.
    Vuče me propast
    Odavno zapisana
    Negdje na nekom mjestu
    Gdje prolaznost se rađa
    Gdje se šiju haljine Sudbini.
    Šapučem tiho
    Molim stijenu
    Neka zadrži na svojim leđima
    Stopalo moje.
    Molim oblake
    Neka me uzdignu visoko
    Neka me odvoje od bezdana
    Jer zvijer vreba
    A ja nemam snage uzletjeti
    Krila mi odavno polomiše
    Smolom ih premazaše
    Nemoć mi oko vrata
    Poput kamena zavezaše…
    Zadrži me stijeno,
    Zadrži stopalo moje!

  5. Milan Janković
    28/07/2022 at 8:41 am Permalink

    E da, to je ta, savršeno Suzana… Toliko da sam se pobojao mislima ” Jesam li utjecao loše svojim pjesmama na njene misli?” 😅

    Ali pjesma je jednostavno predobra i za moja razmišljanja u tom vremenu.

    Lp preko brda!

  6. Suzana Marić
    28/07/2022 at 9:49 am Permalink

    Dođe to neko vrijeme, kada se čovjek zaboravi smijati, kada ga obaviju crne misli, pa ih pretoči iz kaleža duše na bijelinu papira. Životne prilike i neprilike dirigiraju našim umom, pa tako i poezijom. Lp susjed .

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.