01 rujna 2021
Autor: Jadranka Ivanovic-Bolog
Kategorija: Misaona
Strepim od otvaranja neba iznad glave,
povratka ptica na pusta izgorjela polja,
strepim od nekih snoviđenja strave,
djetinjeg plača, laveža pasa pokraj Save.
*
A sve je to nekog tuđeg srca strah….
*
Strepim u krošnjama hrasta pored rijeke,
u pauka mreži svjetlošću zbunjene misli,
velika zvijer se za njom hvata, baca uz urlike .
Ne, obamrli pokret nije moj, već tijela u boli.
*
I sve je to nekog meni stranog srca strah…
*
Strepim, a ne znam zašto, od koga, čemu,
moj rod se na me sjeća, a Bog me ponovo rađa,
sa skromnim zavežljajem putnik sam u svemu,
ka zvijezdi nekoj u magli, ka ničemu, a nečemu.
*
Ah, sve je to tuđeg srca strah…
01/09/2021 at 10:17 am Permalink
Čovjek nije sam. Sve što ga okružuje preslikava se u njegovu svijest, u osjećaje i on sam dio je toga. Imati srce, ma kako plaho ono bilo, veliki je dar. Dok ima onih koji osjećaju tuđu bol, dobro je. A strah često puta bude dobar putokaz iako se ponekad teško nositi s njim.
Izvrsni stihovi! Pozdrav!☺
02/09/2021 at 12:08 pm Permalink
Hvala draga Gabi. Nosim i neka sjecanja na rijeku Savu, kao sto spomenuh u pjesmi. tamo su moji svi prapocetci. Veliki dio obitelji je jos uvijek tamo, pa kad se nesto desi nije mi svejedno , daleko od toga…
02/09/2021 at 7:36 am Permalink
Gabi je napisala lijep komentar na ove stihove. Strah je osjećaj svih živih bića, ali jedno čovjek strepi i zbog predosjećaja.
02/09/2021 at 12:09 pm Permalink
Hvala draga Marija, LP
02/09/2021 at 8:48 am Permalink
Sve manje je empatičnih ljudi, no ipak postoje. Dokle god je tako, ima nade za čovjeka.
Sviđa mi se pjesma. Pozdrav pjesnikinji.
02/09/2021 at 12:13 pm Permalink
Inetrnetsko zahladjenje medjuljudskih odnosa doprinosi upravo svemu tome. Ljudi su distancirani, manipulantni i cesto bolesni, do patoloskih slucajeva. Hvala na komentaru Koko :))