…hladnoću zida na dlanovima osjećam,
i vrhove tvojih prstiju.
one tople, nježne pokrete kojima me označavaš
u polutami sobe.
poljupci mi ne idu danas
i misli su teške, otrcane.
neshvatljive.
gdje su nestale slike iz prošlosti?
miris jeseni ispunjava sobu,
miris kiše i magnolija, netom ubranih.
gledamo se, ne govorimo ništa i
samo nas Tišina pokriva.
prelazim usnama po tvome ramenu
upijajući dah prošlog vremena
nikad zaživjelog,
prebirući uspomene na jednu ljubav.
i pitam se…
jel’ se moguće oduprijeti sjenama Podzemlja
koje plešu u valceru
sa zarobljenim dušama iz potopljenih brodova…
Čekam da prođe još jedna sumorna jesen.
julija
04/10/2012 at 5:52 am Permalink
Tužna jesenja soba.
“poljupci mi ne idu danas
i misli su teške, otrcane.”
Odlično si iskazao osjećaje koji nam se neshvatljivo ” izližu”.
Pozdrav!
04/10/2012 at 5:57 am Permalink
Kao da živiš samo u svijetlom dijelu godine. Čovjek vezan uz more kao da s jeseni prelazi u stanje mirovanja, kada diše samo za ponovno buđenje. “Disanje s prirodom. Jako dobro i jasno oslikano.
poljupci mi ne idu danas
i misli su teške, otrcane.
neshvatljive.”
Veliki pozdrav Max 🙂
04/10/2012 at 10:52 am Permalink
miris jeseni ispunjava sobu,
miris kiše i magnolija, netom ubranih.
gledamo se, ne govorimo ništa i
samo nas Tišina pokriva…
pozdrav
04/10/2012 at 1:42 pm Permalink
lijepo,sjetno-jesenje.pozdarv