Ponekad, u mirnim večerima, pa čak i u dubokoj noći,
ćutim svitanje zore u meni…
Neko rađanje sasvim svježe snage,
buđenje novog dana,
posve osobitog u svojoj jedinstvenosti,
neokaljanog ničim što je bilo, sasvim čistog,
poput biste kapi vode koja kliznu niz kamen stjenovita izvora.
Osjećam tu snagu kako raste u meni
kao što svjetlost raste s jutrom,
i osjećajući cijelim tijelom svu ljepotu ponovnog rađanja zore u meni
stojim pod tom modrinom, zahvalna za taj čisti, nezasluženi dar,
i znam, da, to život još jednom u meni ustaje,
podiže se, podignutih, raširenih ruku,
i zakorakne, a i ja za njim, ko sjena što kasni tek za tren,
a onda se spajamo pod crvenim bojama zore,
i idemo dalje, oboje laki, kao da prošlost više i nije dio nas.

(Iza šutnje)

foto Silvio Benč