U praznoj sobi, gdje kiša vječno sipi,
pred bijelom pločom jedna stolica škripi.
Bojom rutine pokreti pokisli
klimaju tako i starčeve misli.
Starac je nalik neželjenoj sreći,
i starac je nijem, on ne zna za riječi.
Starčev je pogled davno prohodan dan;
starac je žedan, starac je umoran.
A onda mu sjetu spremno pohode,
iz tamnih dubina, iz mutne vode,
pradavne slike što prstima svojim
odagnaju smjelo nakupljeni dim.
Hrapave ruke i sijede kose
zamijene livada i noge bose.
Naboran pogled u skladbu svoju;
i obrazi opet poprime boju.
Plešu i trče i ljube si čelo
(bijela je ploča sad remek-djelo).
… a treptaj oka dovoljna silina
– da nastupi muk, da dođe tišina…
Što mu sad vrijedi nasmiješeno lice
il’ što u oku zabliješte krijesnice;
i njena ruka što njegovu traži?
Kad sav je taj sjaj tek trenutak laži.
U praznoj sobi, gdje kiša vječno sipi,
pred bijelom pločom jedna stolica škripi.
Starac je lutak, tugaljivo drhtav.
Jer starac je sam, i starac je mrtav.
julija
Lav
16/12/2012 at 10:51 pm Permalink
Što mu sad vrijedi nasmiješeno lice
il’ što u oku zabliješte krijesnice;
i njena ruka što njegovu traži?
Kad sav je taj sjaj tek trenutak laži.
– Uhvatio se ti posla sa ovim rimama…Uvijek si u dodiru sa smrti ( možda si škorpion). Priče ne stignem uvijek pročitati, ali za tvoje pjesme nađem vremena.
Noć!
16/12/2012 at 11:08 pm Permalink
Neminovnost. Rađamo se okruženi ljudima, umiremo uglavnom sami.Možda u društvu mrtvih pjesnika. Ako imamo sreće. Ako ne, onda ovako kao tvoj starac. Dobra ti je rima, li sam je čitala na dva načina; ovako kako je napisana, a zatim tako da dobijem unakrsnu. Poseban je akcent dan zadnjim stihom. Odlazak negdje i još jednom tabula rasa.
/ Nekako ne vjerujem da se rađamo kao tabula rasa. Kao da neko opće iskustvo nosimo kroz vjekove/ Lijep pozdrav Morph 🙂
16/12/2012 at 11:30 pm Permalink
Prolaznost….tema u kojoj tražimo smisao a ona nema smisla…..lijepa pjesma svidja mi se
poz
17/12/2012 at 7:33 am Permalink
Lijepa pjesma u rimi posvećena starcu 🙂
17/12/2012 at 12:31 pm Permalink
U praznoj sobi, gdje kiša vječno sipi,
pred bijelom pločom jedna stolica škripi.
Starac je lutak, tugaljivo drhtav.
Jer starac je sam, i starac je mrtav.
pozdrav