Tajna zrelih jabuka

 

I tako dođe trenutak
kada među pahulje
zalutaju zrele jabuke
iz usamljenih godina,
i jedva se drže
za promrzle oblake.

Gledajući ih
željela sam preskočiti
svod pun nedoumica
ali obavezno se okliznula
hvatajući se za suhu granu
misleći da je u njoj spas.

 

Pjevala uspavanku

zrnu pijeska

što mi žulja oko,
a ove nemirne kose
predavala istočnom vjetru
da načini tanane strune
glazbala na obzorju.

 

Stasom sada nadvisujem
sve viseće mostove
i s lakoćom dodirujući
nebesku lat,
berem jabuke među pahuljama
slažući ih u košaru
od spletenih snova.

 

Grizući rahlu zemlju
(poput Antigone)
priznajem svemiru i sebi,
da sam i sama postala
jedna od jabuka
koja je možda (ne)oštećena
pala u krilo nesretne ljubavi.

 

2 komentara za "Tajna zrelih jabuka"

  1. Marija
    20/01/2019 at 8:41 am Permalink

    Tvoja je poezija čarolija poetskih slika. Nanosi boja su nježni, prozračni, lagano nostalgični, a sav osjećaj je finim potezima povezan motivom jabuke pa podsjeća na onu vječitu Evu u ženi. Lp Vesna:)

  2. Vesna Andrejic Miskovic
    20/01/2019 at 3:47 pm Permalink

    Hvala ti Mare, drago mi je što moji stihovi ostavljaju takav dojam na tebe i kao stručnjaka i kao čitatelja. Da, ja se često borim sa Evom u sebi, doduše nekad uspješno a ponekad ah…manje uspješno… Veliki pozdrav Tebi 🙂

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.