Talac na Akademiji mučeništva

 

Ja sam majka djevojčice
zaspale u meni nekoliko minuta pred buđenje

Na usnama nosim jauk smrtnog života
Iz očiju mi vire unaprijed poražene zvijezde

Mogu te držati za ruku
do onog trena
dok se ne prekinem
kao pupčana vrpca
koja ostaje visit iz majčine utrobe

Mogu ti pričat smijehom
dok si pri zdravoj svijesti
ne znajući da mi je krv vrela
i raštrkana na rubu Svemira

Ja sam majka jednog sina
koji je budan kad svi spavaju
Sve teža je zemlja
otkad se prevrnula
i izašla iz mojih usta

U duši su mi ostala
oplođena i neizlegla jajašca
za neke sreće
sa konjskim snagama
Mogu ti šaptat pogledom
Žuč mi se podigla u grlo
Bol mi je crveni čvor
na glavi lutke
koja leži u najhladnijoj vodi svijeta
Možeš mi uzeti srce jednom
ali ja sam uvijek dvostruki mrtvac
i proletim kroz pjesmu
da ostane napoj
u kojem ću umočiti prste
i namazati oči

Prva sam na svakoj
kazališnoj audiciji
u kojoj obaraju se izazovi smijeha
bez alibija mladosti
Možda mi uspiješ
iza prvog reda hrabrosti
pokloniti ljubav
da mi izađe na potiljak
Mogu ti odvrtiti film
u kojem sam manje porazna
i manje gluha
dok živim u ultramodernoj ćeliji
kao polovična žena
sa revolucijom u sebi
nakon haosa sudbine

I dok nemam vremena za ljubav
imam dvije poezije
Jednu umrlu
Jednu živuću
Imam dvostruke korake
Jedni Nebom šetaju
Drugi me zovu i kažu
” Mama,napravi mi čokoladno mlijeko”

Pietra Fon Tillen

7 komentara za "Talac na Akademiji mučeništva"

  1. Krebs
    07/12/2017 at 7:00 pm Permalink

    Dopada mi se svi sta ti pises jer si originalna i neponovljiva , samo svoja…najezh se od tvoje poruke u poeziji, od toga tko si i i sta dozivljavas svakim danom i o tome vezes stih prepun emocija i slika i to sa nama dijelis! Hvala ti!! LP

  2. Marija
    07/12/2017 at 7:21 pm Permalink

    Nemoguće je ne osjetiti snagu ove poezije. Možeš pokušati čitati s otklonom, ali ne ide. Uvuče te i samelje. Veliki pozdrav, Pietra:)

  3. easy rider
    07/12/2017 at 10:33 pm Permalink

    Brutalno iskrena poezija…like it!

    Pozz

  4. Mihaela
    08/12/2017 at 7:33 am Permalink

    Često pomislim koliko se bola mora nakupiti u čovjeku da mu život pruži malo mira i blagosti, koji bi, već po prirodi stvari, trebali biti utkani u ljudsku sudbinu. I uvijek se postavlja pitanje- zašto? Zašto je Veliki meštar čovjeku namijenio patnju?

  5. Marko Grubesic
    08/12/2017 at 9:10 am Permalink

    Upečatljiva poezija koja ostavlja utisak i potiče na razmišljanje.
    Lijep pozdrav!

  6. Lela
    08/12/2017 at 7:29 pm Permalink

    Duboki, snažni stihovi uz koje ravnodušnosti nema mjesta.
    Veliki pozdrav!

  7. Suzana Marić
    08/12/2017 at 7:49 pm Permalink

    Čitala sam ovu pjesmu ,ali me je iznova potresla i potakla na razmišljanje. Pozdravljam te Pietra !

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.