Tama

Sa zelenim vrtovima u kosi,
nosi miris neočupanog bilja,
i crne ruže, kojom se prinosi
ljudska blijeda hostija.

Njena ljepota je zauvijek,
i njen parfem je dugotrajniji
od očiju poganskog blaga.
Mjesečeva je vatra
prije odljeva,
od uroka svih svemoći.

Proljeće joj u večernjem zraku,
pjesmom godišnja doba privlači.
U tišini i tvoju dušu između,
šabat dijelit’ će, k’o polje na ugaru,
dok dan Sunca tamu oblači.

Njezin napitak od Ljekarnika,
u eteru svoj zadatak čeka,
kaljenjem zalazećeg sunca
s razotkrivanjem okernog mjeseca.

Ti si voće njenog kotlića,
što raste sa sjenama,
koje spuštaju nadnaravna stabla
izvan prostora i vremena.

Miješajući svojim granama,
mijenjanje je svjetova
ispod zdjele bez dna.
I u carstvu njezina čaranja napreduje
vanjski entitet za promatranje.

Donošenje ponuda Visokoj svećenici,
magična je praksa psovke u kontroli,
jednoj ponoćnoj goloj plesačici,
kad zanatstvom bila je otkrivena,
njena duša, boje krvi…

Podzemlje nikad ne svijetli
i tamo okadit’ će sav se pepeo,
zaslađen zgušnjavanjem noći,
kao početak,…,kao svjetlo.

2 komentara za "Tama"

  1. julija
    22/07/2022 at 3:00 pm Permalink

    Zanimljiva refleksivnost!

  2. Milan Janković
    23/07/2022 at 3:33 pm Permalink

    Možda samo previše razmišljam i maštam…

    Lp Julija 🙂

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.