Tamo, tamo zakopaj me…

Tamo… Tamo
zakopaj me…
Ispod onih vrba…
I ponekad, sjeti me se…

Nađimo se ispod vrba,
gdje mjesec, svjetlo rasipa
po grobu moje godišnjice,
protiv pisanog mira tješiteljice,
gdje duhovi uznemirujućih zvukova
igraju u srcu žive zemlje.

Osjeti moje hladne prste
kako tvoje usne prate,
dok ledenim dahom
prostirem se u tvoje, toplo grlo,
eteričnom spoznajom
tvojih spoznaja…
I zaplešimo sjetno
kroz moje suho cvijeće,
pod toplim noćnim nebom,
u mjesečevim kapljicama
tuge i sreće.

Tad izlij i svoju tugu vjetru,
koju, osloboditi ne može
ono što zakopano je u zemlju.
U kojoj vječnost više ne diše
kao dio tvoje ljubavi,
kao dio tvoje sjene,
koja će treperiti
samo u plamenu svijeće.

I plamen koji upališ
za mene svake noći,
pozvat će me tebi
i ako grob mi pogriješiš…
Jer noći su uvijek naše
i kad su misli skrivene,
bile otvorene ili vezane,
u srcu su uvijek sigurne…

Tamo… Tamo
zakopaj me…
Ispod onih vrba…
I ponekad… Sjeti me se…

11 komentara za "Tamo, tamo zakopaj me…"

  1. julija
    julija
    28/12/2019 at 7:13 am Permalink

    Tužne su ljudske sudbine. Okultno pjesmi daje posebnu boju!

  2. Milan Janković
    Milan Janković
    28/12/2019 at 10:05 am Permalink

    Hvala na osvrtu, Julija…

  3. Krebs
    28/12/2019 at 12:19 pm Permalink

    Toliko ljepote u okrutnosti nasih zivota si uspio naslikati lijepom poezijom LP

  4. Mihaela
    Mihaela
    28/12/2019 at 3:05 pm Permalink

    Pomalo mistični, ali lijepi stihovi.

  5. Milan Janković
    Milan Janković
    28/12/2019 at 3:11 pm Permalink

    Hvala Krebs.

  6. Milan Janković
    Milan Janković
    28/12/2019 at 3:14 pm Permalink

    Hvala Mihaela, moj čitav život je mističan. 🙂

  7. Lav
    Lav
    28/12/2019 at 7:13 pm Permalink

    Sjeta izbija iz svakog stiha, ali pjesma je lijepa!

  8. katarinab
    katarinab
    28/12/2019 at 8:33 pm Permalink

    Milane, vrlo lijepa ljubavna pjesma, sjetna. No, ovaj ples mi je vrh, jer unatoč svemu vi ćete plesati i izmjenjivat će se tuga i sreća baš kao i u životu.
    “I zaplešimo sjetno
    kroz moje suho cvijeće,
    pod toplim noćnim nebom,
    u mjesečevim kapljicama
    tuge i sreće.”
    Lp! ☺

  9. Suzana Marić
    Suzana Marić
    28/12/2019 at 9:16 pm Permalink

    Priznavanje neminovnog kraja svih nas je rijetko. Mnogi se od nas boje, strahuju od tog sudnjeg dana. No, ti si taj kraj opisao poput želje i nastavka života i nakon smrti. Jako mi se sviđa ta mističnost koja prožima cijelu pjesmu i ta ljubav koja je bezvremenska . Uživala sam u čitanju. LP, susjed!

  10. Milan Janković
    Milan Janković
    28/12/2019 at 11:31 pm Permalink

    Hvala Lave.

    Hvala Katarina.
    Nikad nisam smrt osjećao kao kraj.
    Još kao malom mi je to bilo kao zagrljaj i čekanje.
    Ne znam to objasniti, osim samom ljubavlju duše.

    Hvala Suzana.
    Jednom sam pročitao kako je jedan čovjek, napunivši svoj 120-ti rođendan, bio na samrti.
    Bog pošalje poruku preko Anđela, te ga upita;
    ” Da li bi volio umrijeti bez boli ili živjeti još jedan dan?”
    Čovjek odgovori; “Volio bih živjeti još jedan dan:”
    U ljudskoj naravi je živjeti i boriti se za život do posljednjeg daha.
    Iskreno, nisam to nikada baš razumio, s obzirom da većina ljudi vjeruje u Boga
    i život nakon života.
    Obično kad bi mi govorili o smrti i iskazivali strah, upitao bih samo; “Na čemu ti je skovana vjera?”
    Ako ljubiš i ljubav poznaješ, kako možeš zatajiti bilo koji dio nje, pogotovu život i smrt?
    Ne obraćam se tim riječima tebi niti ikome, samo, recimo glasno razmišljam.
    Lp draga poeto, preko brda susjedo. 😀

  11. Marija
    Marija
    29/12/2019 at 7:26 am Permalink

    U čovjekovoj je prirodi sumnjati i tražiti dokaze. Usprkos brojnosti, rijetki su oni čvrste vjere. Da nije tako, čovjek bi znao obuzdati zlo u sebi. Bojao bi se tih svojih osjećaja. Bliska mi je, iako nesigurna, misao o ponovnom rođenju, ali čak i da se to desi, svijest jedne osobnosti umire, a to je jednako smrti. Kad se već mora umrijeti, a ja bih voljela bar 500 godina uživati u svemu stvorenom, važno je otići bez dugova Zemlji, majci. Što manje je povrijediti, shvatiti da postoje mnoga bića životinjskog i biljnog svijeta koja imaju pravo na postojanje. Hodati oprezno da ne povrijedimo trave, ne misliti da je sve stvoreno da bismo mi to bjesomučno gazili.

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.