Tebi

Fotografija Stipe Lučića.

U danima kada sam odvojen od tebe tijelom, na neki svoj način, ipak sam uz tebe svim mislima svojim i željama neostvarivim. Svakodnevno se pitam kako ću izdržavati sve nadolazeće dane u ovakvoj kazni za tijelo, a ugodi i istovremeno patnji za dušu. Ponekad je teško, čeznutljivo i neizdrživo, a ponekad lepršavo i očaravajuće. To je u onim trenucima kad se prisjećam vremena kad smo skupa dijelili vrijeme, dodire, tajne, poglede, osmjehe,…..sve.
I nije da sam slabić ili macho man, nisam ti ja od tih, ja sam ti samo običan, onaj tvoj, samo tvoj, kojeg znaš, kojeg su upoznala, koji te želi onakvu, znaš kakvu već, pričao sam ti.
Znam da u tvom svijetu, tamo negdje, uz neke ljude, uz nekog čovjeka imaš ponešto, ali znaj da to nije ništa naspram onog kad smo nas dvoje skupa, kad sam ja ti, a ti ja.
I neću ti lagati, voljeti mogu malo, malo više i najviše, sve do tebe, do tvog srca, do onog kutka duše gdje me ponekad skrivaš u trenucima hinjene sreće i gdje se osjećam sretno, tamo kod tih ljudi, tamo gdje si.
A volio bih da si negdje drugdje , u nekom sretnijem svijetu, u nekom toplom zagrljaju, u nekoj sretnoj zajednici, da si jednostavno sretna, onako kako si sretna kad su tu, uz mene. I ne misli da ne pomišljam da sam ja taj.
I podnio bih tu bol, taj sud i presudu da nisi moja, uz jedan jedini uvjet-Da si sretna.
I ne pomisli nikada, a ni tada, da je tebe ne sanjam, da ne žudim za tobom, na onaj način kad smo zore zorili, na onaj način kad smo buđenje u osmjeh pretvarali, kad smo djeci poljupcima osmjehe mamili, kad smo bili iznad, daleko iznad svih, svih onih koji samo slutili mogu, a mi? Mi smo bili voljeni, istinski voljeni u onom našem svijetu, ne u ovom.
I uvijek kad te sumnje razdiru, kad ti se pitanja postavljaju i nameću sjeti se, sjeti se ljubavi trenutaka tih.Jer Ljubavi, mi smo prolazni, promjenjivi, a trenuci nenadmašne ljubavi su vječni, vječno će ostati kao djelić svemirske energije, kao mali kovitlac koji svjetluca na noćnom nebu u kozmičkim prostranstvima.Sjaj koji vide svi koji sjaj traže na zvjezdanom nebu. Sjaj ljubavi.
Jesmo li nas dvoje k’o usamljeni jahači kroz pustinju, koji putuju sa svojim karavanama, sa njima žive, sa njima dijele dobro i zlo, a koji žive za trenutke kad opet stići na pustinjsku oazu,tamo pogledom tražiti jedno drugo, tamo se susresti i napojiti, oči, dušu, um, tijelo? Jesmo li?
I koliko dugo će trajati naše jahanje kroz pustinje vlastitih živote,a neprestano gledajući ka obzoru, neprestano sanjajući i želeći u hladnim noćima pustinjskim?
Samo se uvijek pitam,kao u mojoj pjesmi „Otkud ti u stihu“, a znam, pitaš se i ti, zašto si usamljena jahačice došla sada? Gdje li si bila prije i zašto se sve nije desilo prije? Možda bi sad jahali skupa, na čelu naše karavane ili bi izbjegavali zdence za koje mislimo da ih posjećuje onaj drugi..? Tko zna?
I volim tvoju uzdignutu glavu, i blagi osmjeh, koji prkosi svim životnim nedaćama, jer mnogi su osmjesi uništeni životnim nedaćama, no ti si svoj na neki način sačuvala. Ponekad se pitam koliko si od tog osmjeha zadržala u srcu i koliko se doista veseliš životu.
I znaš što najviše volim kod tebe???Volim onu upornu blagost, tihost i senzibilnost usprkos svemu sto te tjera da ne budeš takva. I ustraj na tome, jer to si ti. Vjerujem u tebe i sve što si gradila gradila posebnom voljom. Za sebe, za nas.

autor:Stipo Lučić

10 komentara za "Tebi"

  1. Marija
    Marija
    14/02/2017 at 5:07 pm Permalink

    Stipo, pročitah ovo lirsko pismo ne dišući, s gropom u grlu. Ne zato što je ono intimna ispovijed jedne tužne ljubavi, one koja traje, a ne može se, voljom usuda, ostvariti do kraja. Ona je jedna od onih rubnih ljubavi koja nije u žiži života tvoje muze, ali je toliko jaka da čvrsto drži te rubove na okupu, ne raspada se zbog sive sadržine jer u toj sivoj sadržini je ona, tvoja ljubav i inspiracija. Tekst je sama duša pisala. Nisi se raspršio u imaginarnom, uskladio si lijepo to imaginarno i ono stvarno. 🙂

    Možda bismo sad jahali skupa, na čelu naše karavane ili bi izbjegavali zdence za koje mislimo da ih posjećuje onaj drugi… Tko zna?

    Hvala Marija. A tko zna? Nikad se ne zna. Ali nije u žiži, jedno od sačuvanih i obrađivanih.

  2. Suzana Marić
    Suzana Marić
    15/02/2017 at 11:38 am Permalink

    Uh, prekrasno štivo . Emocije su snažno istaknute. Kao što kaže Marija, tekst je sama duša pisala . Uživala sam u čitanju . Lijep pozdrav, Stipo 🙂

    Hvala Suzana.

  3. Murtulica
    Murtulica
    15/02/2017 at 6:22 pm Permalink

    Prekrasno!!!
    LP:)

    Hvala Martulica.

  4. katarinab
    katarinab
    15/02/2017 at 8:14 pm Permalink

    Stipo, prekrasno ljubavno pismo koje me je ponijelo u svijet ljubavi i lijepih emocija.
    “I znaš što najviše volim kod tebe???Volim onu upornu blagost, tihost i senzibilnost usprkos svemu sto te tjera da ne budeš takva. I ustraj na tome, jer to si ti. Vjerujem u tebe i sve što si gradila gradila posebnom voljom. Za sebe, za nas.”

    Lp!

  5. lucis
    15/02/2017 at 9:10 pm Permalink

    Zahvaljujem Katarina.

  6. Mihaela
    Mihaela
    15/02/2017 at 9:48 pm Permalink

    I nije da sam slabić ili macho man, nisam ti ja od tih, ja sam ti samo običan, onaj tvoj, samo tvoj, kojeg znaš, kojeg su upoznala, koji te želi onakvu, znaš kakvu već, pričao sam ti.

    Sviđa mi se taj jednostavan, nonšalantan, a topao način.:)

  7. mirko1
    mirko1
    15/02/2017 at 10:03 pm Permalink

    Lijepo, racionalno, toplo, iskreno, ljudski. Dopada mi se sjeta, pa vedri trenuci, pomirenje s neminovnim sa mišlju i filozofijom koja kao da ne pripada ovom ludom povijesnom trenutku.

  8. lucis
    16/02/2017 at 2:15 pm Permalink

    Hvala Mihaela, malo nonšalancije, izmeđuostalog.

  9. lucis
    16/02/2017 at 2:17 pm Permalink

    Hvala Mirko, da, filozofija svakako ne pripada ovom vremenu, ponekad se uspijevam vratiti u neka, davno i osebujno opisana vremena, nekih pisaca iz moje mladosti.

  10. nevenka
    nevenka
    04/03/2017 at 7:31 am Permalink

    Predobro, baš me dotaklo i to baš dotaklo,
    pozz

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.