The Great Pandemonium

Ispričaj mi priču, pretvaraj se da je stvarna i tvoja. Potraži iznova moj stakleni pogled u svijetu duboko skrivenom u sebi, u svoj svojoj raskoši neprikrivene, opipljive Tame i u njemu – Ženu, očaranu tobom. Još uvijek sam ovdje, naivno te gutam potpuno opčinjena onim što nosiš u sebi. Pod hladnom kožom. U kostima nesalomljivim. Čeljusti rastvorenoj, žednoj krvi jedne vrele, izgubljene duše. Iščezla sam u tebi još onu trulu jesen kada se lišće raspadalo na vlažnoj zemlji noseći zrakom opor miris truleži i vlage. 

Gazio si utabanu prtinu svojim čvrstim korakom u dolasku po mene. Znao si put, obilježen mojim snovima. Sanjala sam te ? – grleno jecajući u snu. Zar sam te zaista prizivala u svojim mračnim maštarijama, vabila u svijet skriven daleko od moje istine – koliko sam izgubljena bez tebe ? Krvniče ! Nisam ! – vrisnula sam nošena boli. Bezuspješno sam se otimala primičući sve bliže svojim strahovima kako ti neću moći odoljeti jednom kada osjetim kako se propinješ nad mojim tijelom koje drhti u iščekivanju silovitog prodora.

Željela sam pobjeći priči u kojoj sam se pronašla, u kojoj sam zaživjela i izdahnula. Prišao si mi straga, grčevito me dohvativši za ramena, gurnuvši me u ponor mog ništavila jednog prohladnog jesenjeg buđenja na postelji mojih želja.

–        Zašto si to učinio, oteo me mom plavom svjetlu, mojem crno – bijelom svijetu, Ti prokletniče – svojim nezaustavljivim ulaskom duboko u mene ?!

–        Trebala si me. Gorjela si od želje da te pronađem i otkrijem. Raskrinkam. Uzimam. Ljubim i posjedujem. Puštam ti uzavrelu krv. Hranim se komadima tvog mesa. Dijelovima nutrine koja ima specifičan miris i okus, samo kada si moja. Ti, slatkorječiva prokletnice čekala si svoju sjenu i dočekala si savršen trenutak vlastite predaje. I, što želiš sada od mene ? Da te pustim, oslobodim vlastitog htijenja ? Pogledaj me! 

–        Ostavi me – prošaptala sam svjesna kako mu prilazim sve bliže i otvaram se za njega.

–        Zaista to želiš ? Da iščeznem ispod tvog lijevog rebra i ne razlijem se iznova u tebi ? Oslobodim te okova neprikrivene žudnje, potrebe da mi istinski predana pripadaš i kada se otimaš, moliš za milost iako znaš da neću ustuknuti. U narednom desetljeću i dalje ću posjećivati odaje tvoje čežnje. Koga želiš zavarati, hineći kako si mi daleka iako kolaš mojim venama ? Stapaš se s komadima mog mesa obavijena mi oko kostiju. U meni si Ženo i kako misliš da ću te pustiti sada ? Nakon noći u kojima si konačno pronikla u samu srž svoje gladi i pohlepe. Ti, slatkorječiva bestidnice.

–        Zašto si me prokleo ? Što sam učinila da zaslužujem ovakav pakao slatke boli pomiješan s orgazmom, nošena i raspršena između kralježaka apokalipse u Tebi ?! U tom svijetu u kojem su istrunule i najveće svetice. Raskomadane užicima. Rađajući se iznova na obzorju tvoje iskonske gladi za mirisom i okusom – Žene.

–        Nisam te prokleo. Oslobodio sam te. Vlastitih strahova i patologije kojom si bila natopljena prije no što si me okusila. Zaudarala si na propali život, nesvjesna svojih mogućnosti. Sada si konačno, Žena. Kakva si oduvijek željela biti stoga ne zamataj se u lažan stid i ne uzmiči mi jer ionako se ne možeš oteti pod težinom mojih htijenja. Niti zaista to želiš. Ti, nepatvorena glumice na pozornici koja bliješti ništavno kao odraz tvoje iskrivljene slike, lažnog privida – istine. Ja sam tvoja jedina istina ! Saznanje kako si me trebala i kako si me željno pustila u sebe u ono vrijeme koje je mirisalo na doba nevinosti. Uzeo sam te upravo onako kako si željela.Pogledaj me tim svojim staklenim očima i otvori se. Želim te ! Moja si.

–        Prestani pričati priču kojom se opijam. Zaboravi kako te promatrala jedna Žena. Koliko je pogled mog divljenja bio – iskren. To što sam pronašla u tebi bilo je dovoljno da me zarobi u vječnosti i prošlosti, spretno me nasadivši na budućnost što nikada neće doći po mene budem li se uspjela izvući ispod tvog tijela ? Skinuti s tvog nabreklog mesa. Iskliznuti ti s usana. Zaista, ne želim to ! Ovo vrijeme postalo je isuviše bolno. Moja ovisnost o tvojem zadahu, dodiru, grubim riječima kojima mi režeš kožu i gnječiš lubanju, mračnim silama koje osjećam na tvojim jagodicama uslijed laganog dodira mojih prepona i silovitog prodora u moju unutrašnjost – oduzimaju mi svijest razuma razorenu unutar svijeta u kojem sam zaogrnuta emocijama. Nisam zamišljala svoju budućnost bez njih. Željela sam i drugačije pripadati – prošaptala sam skrivajući se iza njegovih širokih leđa.

–        Koga lažeš ? Trebaš snagu emocija da bi se osjećala dovoljno voljenom, zadovoljenom – cinično se smiješio ošinuvši me po vrelom obrazu svojim poganim jezikom.

–        Želim se osjećati – voljenom. Da. Tiho sam jecala klizeći po njegovim usnama, usisavajući mu jezik svojom žeđi. Gutala sam gorke kapi moje istine. Ljubila sam ga nedjeljivo. Emocije su lažan privid jednog svijeta u kojem nikada ne bih otkrila svoje iskonsko – ja ? Sve dok sam zaogrnuta njima ne bih bila sposobna ogoliti se do kostiju i izmrviti u prah ?! Nee, ne pristajem na ovu laž !

–        Voljenom, kažeš ? Možeš li više biti voljena od činjenice da sam upravo Ja, došao po tebe ?! Koliko je smrtnika prošlo kroz tvoju utrobu prije no što si postala svjesna koliko zaista možeš dati sebe? Koliko si, Žena. Uzeli su jedan mali dio tebe ne osjetivši smrad tvojih laži i pretvaranja, uslijed potrebe da se ipak pustiš do kraja. Kome si ti ikada pripadala dok ja nisam ušao u tvoj svijet ? Dok te nisam brutalno uzeo i doveo do vrhunca ?! Uživala si u svakom prodoru moje moći u dolasku po tebe.

Podrugljivo me i dalje probadao riječima.

–        Zar me nisi osjećao kada si posezao za mnom ? Ti, krvniče čijim venama protječe crna krv. Kako si ušao u moj svijet ne osjetivši koliko sam podatna i sposobna voljeti ? Nisam samo komad toplog i vlažnog mesa ! – patetično sam cviljela.

–        Nisi. Ti si vlaga, znoj, miris požude, razdvojene prepone i otvor u koji si primila obične smrtnike izgarajući od želje da konačno za tobom posegne onaj koji te neće lažno voljeti već istinski posjedovati. Pogledaj me, ti, nježna plava Ženo u kojoj se krije moć kojom si me zazivala i vabila u sebe – zar zaista nisi svjesna da nije svaka Žena time obdarena i da nema tu snagu u sebi ? Blagoslovljena si, mojom željom. Nikada te neću pustiti. Niti ću te voljeti. Lažno. Posjedovat ću te iz noći u noć pod dodirima goruće strasti koja kola tvojim žilama kada se dovodiš do vrhunca sama – podižući bokove i grčeći se bez kontrole – izgovarajući moje ime. Moj simbol. Sve ono što jesam i što postajem, u što se pretvaram kada te uzimam. Na koljenima. Razapetu u podrumu mračnih potreba i okovanu lancima neprikrivene žudnje da za tobom poseže upravo onaj koji će te rasturiti svojom snagom – krvnika. Prokletnika kojem ne možeš odoljeti svjesna kako je on jedini. Jedini koji će uživati u Tebi.

–        Sanjam, zar ne ? Ništa od ovoga se nije dogodilo ? Nisi me posjedovao, u tami ?– prekrivajući me tamom i nanoseći mi strastvene udarce, cijepajući me na pola. Ti si plod moje prljave mašte i nikada me nisi posjedovao ! Zabluda jedne Žene opčinjene željom da se konačno uz muškarca i njegovu muškost osjeća – drugačije. Ti ne postojiš u meni i tek si iluzija moje pohote. Prokletniče ! – nisam ti dozvolila da se šuljaš mojim sanjivim odajama. Bez mog pristanka da me raskomadaš i igraš se dijelovima moje fantazije u kojoj sam jedino Žena kakvom sam oduvijek željela biti. Pokorena i vođena, vlastitim htijenjima da ti uzimam meso pod jezik i kidam te zubima, sladeći se gorkim okusom pakla u kojem sam izgorjela od požude. Sve ovo je tek lažan privid mojih strahova – ti nisi stvaran !

–        Ne sanjaš. Nudiš mi se i ovu noć … tako besramno. Ti, neukrotiva i istovremeno podatna grabežljivice. Postala si lovina i plijen moje neutažive gladi od onog trenutka kada si progledala i suočila se sama sa sobom nudeći mi svoje vlažne otvore. Željela si me u sebi toliko snažno i bolno da je tvoj vrisak, vapaj u pomoć razorio svijet u kojem si bila tako beznadno izgubljena iako spremna za mene. Oduvijek si mi pripadala, Ženo. Oduvijek sam bio prisutan u tebi. Gladan, tebe.

*
Silence

7 komentara za "The Great Pandemonium"

  1. blueperlaa
    19/09/2012 at 6:53 am Permalink

    Svaka sličnost sa stvarnim osobama je slučajna – šalaa ! Bio je ovo svojevremeno moj pokušaj da se upustim u izazov pisanja dijaloga kroz razgovor između Princa tame i jedne Žene, koji je za mene još uvijek samo mračan tunel i nepregledno prostranstvo za istraživanje. Mislim na dijalog 🙂

    Veliki pozdrav svima !

  2. Marija
    19/09/2012 at 8:54 am Permalink

    Ide ti dijalog. Didaskalije nisu niti potrebne. Sadržajno i stilski prepoznatljivo.
    Pozdrav Perlaa 🙂

  3. dinko1941
    19/09/2012 at 11:52 am Permalink

    Već prvih dana kad sam čitao tvoje retke, znao sam da je u tebi snaga pisanja ogromna, neiscrpna energija, i dobro je da je pišeš u tako širokom i dugom formatu, jer je to svojstveno tvom stilu. 🙂

  4. Jim Corbet
    19/09/2012 at 12:05 pm Permalink

    moćno Perla, postoje muškarci koji su po svojoj prirodi izraziti emotivci, zatim oni koji su izrazito tjelesni a ima i onih koji su ćudna mješavina svega navedenog,ovo često važi i za žene ,mnoge žene priželjkuju muškarca kojeg će doživjeti kao svog jedinog boga ali na olimpu je puno bogova koji znaju posjedovat ženu uzimajući je bespoštedno i baš onako kako ona priželjkuje, prosjećne ljubavi su kao vode stajaćice i s vremenom trule kao bara,najbolje su one ljubavi koje opustoše srce i dušu ali za tako nešto treba imati snage jer najteže postaje kad uragan prođe i ostaje pitanje čime ispuniti prazninu,najbolje je iskušati sve da se pod starost imamo ćega sjećati uz topli napitak.Ovaj moj text je ujedno i primjer kako se uz mnoštvo riječi može vrlo malo reči 🙂 pozdrav Perla !

  5. ENEDIEL
    19/09/2012 at 1:33 pm Permalink

    zanimljivi dijalog, puno pitanja u nama samima na koje pokušavamo naći odgovor, pozdrav

  6. blueperlaa
    21/09/2012 at 3:22 am Permalink

    Hvala vam na pažnji i lijepim riječima 🙂

    Jim, znam da ponekad istresem gomilu riječi, a da ništa posebno nisam rekla … lol …
    Lijep je ovaj tvoj osvrt i mogao bi poslužiti kao dobar temelj za neki od boljih proznih sadržaja.

    Uživajte u danu !

  7. Jim Corbet
    21/09/2012 at 10:56 am Permalink

    Ovaj moj text je ujedno i primjer kako se uz mnoštvo riječi može vrlo malo reči

    Perla, nisam mislio na tvoj text nego na svoj komentar 🙂

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.