Tiho more

Nebeske tišine sutona žubore

u meni vjetrovi juga urlaju,

al’ uzalud, ne pjeni se more,

ne dižu se vali, grobna tišina,

niti je pjesma moja nalik vjetru.

 

Daljine, daljine,  beskrajne daljine,

na obzorju tama i mjesec šuti,

a tek jučer, pjenili se vali bijeli,

kriktali galebi, svirale orgulje morske,

srce u meni snažnim plamom gori.

 

U prostoru grobnom samo je slika,

hladno more niz lice mi teće,

ja sam orkan vjetra stvaralačka ruka,

puštam da se moje htjenje u snu rodi,

kad vjetrić obalu dirne, iz sna se budim…

7 komentara za "Tiho more"

  1. Marija
    Marija
    31/01/2020 at 8:36 am Permalink

    Okom pjesnika i okom sna doživljena stihija mora. Niz slika s licem mora lako je zamisliti s pjesnikovim likom u pozadini. Lijep pozdrav, Dinko!:)

  2. AnjaL
    31/01/2020 at 9:04 am Permalink

    Slikovito dočarana suprotnost tihog mora i unutarnjeg plamena, sadašnjosti i prošlosti, sna i jave. Lijep pozdrav!

  3. Mihaela
    Mihaela
    31/01/2020 at 9:09 am Permalink

    Pejzažna s dušom:)

  4. dinko1941
    31/01/2020 at 9:10 am Permalink

    Hvala vam na lijepom komentaru.

  5. mirko1
    31/01/2020 at 3:14 pm Permalink

    Lijepa pjesma, Dinko.

  6. Suzana Marić
    Suzana Marić
    31/01/2020 at 7:31 pm Permalink

    Slikovita i lijepa pjesma,Dinko.

  7. dinko1941
    01/02/2020 at 12:52 am Permalink

    Hvala draga Suzana. Zaista ja sam i slikar i pjesmom oslikavam svoje slike.

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.