Bila je djevojčica u tijelu žene

sa đavoljim očima na licu lutke;

bila je krotitelj zvijeri u meni

što je tražila mirne kutke

u divljini njenog srca.

Bila je svetica bludna

kojoj sam pod svjetlom ulične lampe

govorio stihove pijan od sreće

i sa njima  plamtio poput svijeće

u crnoj,  vjetrovitoj noći.

Bila je nektar za dušu užeglu

u kojoj boli leže ko u lijesu

pa se stisli kao psići u leglu

što još ne vide niti znaju gdje su.

Jezikom-žaokom sreću je ispijala

kao pčela polen iz ruže,

kožu je kao zmija promijenila

da u tuđe srce puže.

A opet bi mogla iskupiti grijeh,

i moj  i  njen,

kad glasom i pokretima

poput mački kada predu

grebe mi srce milslima zlim

i opet, ko zna koji put po redu,

ponovo uvjeri da još je volim.

Da položim tijelo kao žrtvu

na oltar njene požude,

da ljubav ugaslu, mrtvu

njene ruke probude….

Sad lutam pustim dvorom sjećanja

poput dvorske lude sopstvene krune

dok nada vene s lišćem sa granja

što na zemlji ostavljeno trune…

Treba mi mir i utjeha

kao klaunu kad zastor se spusti

i odlazi ulicama pustim

sit svjetla i lažnog smijeha.

I čuvam u srcu (a šta bih drugo)

uspomene svele kao bidermajer

da sa njima samujem i venem,  jer

nekad se ljubi kratko, a zaboravlja tako dugo…