Tvoja postelja postaje mi navika
U galopu snova pratim tvoje pute
Iz svakog moga uzdaha i povika
Rastapa se tuga i cvjetovi žute
Ne budi me noću moja djevo bajna
Pusti neka snivam livade i mora
Otkrit će se sudbina, možda i tajna
Pusti neka sama probudi me zora
Tvoja postelja postaje mi navika
Kad dan zamiriše pekmezom i putrom
I u kasu jave uguši se vika
Kada oka tvoja dva ugledam jutrom
Marija
boba grljusic
Suzana Marić
01/05/2012 at 10:06 am Permalink
Šta je ovo danas, same neke antologijske 🙂
Odlično Pipo,sve pohvale za ovu pjesmu!
01/05/2012 at 10:56 am Permalink
P, dok sam čitao pjesmu činilo mi se da zajedno sa njom, sa njenim slikama, redcima, riječima, konjima negdje jurim. Negdje? Pa onoj čija postelja postaje navika.
Primjećujem tvoju produktivnost i potencijal, naročito u ljubavnim pjesmama.
Svaka čast!!!
Srdačan pozdrav
S.
01/05/2012 at 11:14 am Permalink
Prelijepo Pipo!Očaravajuće!
“Ne budi me noću moja djevo bajna
Pusti neka snivam livade i mora”…ovo mi je posebno divno!
Lijep pozdrav s osmjehom ti ostavljam! 🙂
01/05/2012 at 2:40 pm Permalink
Pippo svaka cast! Druga strofa me opcini. Lep pozdrav:-)
01/05/2012 at 4:01 pm Permalink
Tvoja postelja postaje mi navika- Nije to navika koja postane rutina, nego potreba bez koje se više ne može. Odličan si Pippo. A rima teče… 🙂
01/05/2012 at 5:33 pm Permalink
Pippo, složila bih se s Marijom i dodala kako si sjajno opisao osjećaj bliskosti, privrženost i pripadnost voljenoj osobi.
Pozdrav od srca !
01/05/2012 at 7:56 pm Permalink
Nesto se ti opasno udario po posteljama,da nije kakva “kriza” 😉
Skladni i nesputani stihovi koji lijepo zubore u usima(pardon-mislima).
Srdacan pozdrav!