Sanjarim i gledam ozračja
dotičem nebo darežljivog poja
i skupljam prameni splet boja,
lahora i struna u oči srca …
Sanjarim i prebirem bogatstvo –
osjećam drhtaj u zagrljaju tvom
i slijedim neizrecivu radost
uzdignuta u ples bliskosti
i nadrastam trenutke buduće
kroz kristalni zvuk zvona u duši
posvećenoj i ovijenoj mirisom
vibracije zvuka u čitavom biću …

slušam ustreptalost šaptaja i čula
razigranih u dlanovima dodira i sna
i smiješim se opijena darom na dar
kroz harmoniju ljepote pripadanja
tom uzbibanom trenu na krilima –
osjećam toplinu u naručju tvom
i ispisujem najljepše arije bez riječi
utkana u cvat proljetne šume s valom
što njiše i grli kapljice plavetnila
na izvoru čistog prelamanja duge
što nas je svezala nevidljivom srećom
kroz poljubac ostavljen na usnama …

Post Scriptum:

Moj zaborav s tobom ljubljeni
snop svjetlosti rastvara u zagrljaj
pozlaćen visinom u čulima
na ležaju od suza i smijeha …

Zdenka Kirin iz proznopoetskog ciklusa “Zov daljina”