Već dugo navigajem Morima Svijeta.
u potrazi za njim…
Otokom moje sreće.
Otokom moga mira.
Otokom mog spokoja.
I uvijek kad uplovim u neki porat, pitam se:
Jesam li napokon došao gdje želim?
I, hoću li je naći danas , ovdje…
nasmijanu, sretnu, zaljubljenu.

A odgovor stiže onda kada drišim cime
i otiskujem se dalje,
u nepoznato,
na pučinu,
u potragu za mojim Otokom…
U potragu za Njom.

Već dugo navigajem Morima Svijeta
i napokon vidim obrise toga toliko traženog kopna…
Obrise moga Otoka.
I vidim nju
Zelenooku,
kako me čeka
žudno i strpljivo,
lebdeći iznad obale mojih sjećanja.
Baciću konope na kraj i ovoga puta,
i nadam se da će ih uhvatit patina vremena…

Ali, nada je jedno
a stvarnost posve nešto drugo.
I kao ptica koja napušta gnijezdo
i odlazi u svijet stvarnosti,
tako i ja,
Maritimo u srcu i duši
moram odvezati svoj brod i otisnuti se…
Ali, ma gdje naviga, ma gdje me tukle Bure i Nevere
Ona će uvijek biti Tamo,
u najskrivenijem kutku moga Marinerskoga srca
spremljena na sigurnom mjestu.

I živjeti u Moru Sjećanja…