Gledam je…
sjedi preko puta mene. Odmah do prozora. Kosom plavom, kovrčavom, do ramena, budi u meni osjećaj zaljubljenosti. Ne znam zašto. Nekoliko pramenova joj pada preko očiju boje djeteline. Izgledaju sretno, iako su pune suza. Vjerojatno od zadimljenosti. Da li da ju pitam da otvorimo prozor, pitam se?
Lice joj ne odaje godine, na trenutak izgleda kao školarka iz pokvarene mašte, na trenutak kao stjuardesa na letu na kojem želim biti. Uglavnom savršeno. Sitne pjege joj se igraju na jagodicama, potpuno neprimjetno. Usne joj odaju mekoću, a ja ih u mislima već stapam sa mojima. Nema ruž, samo bezbojno sjajilo od kojeg se odbija bjelina snjegova.
Zamišljeno gleda kroz prozor, o čemu li misli, da li o meni kao ja o njoj? Ili budna sanja o zaljubljenosti, o čežnjama što je čekaju?
U plavoj vunenoj vesti sa velikim okovratnikom izgleda kao anđeo. Noge je stisla jednu uz drugu u trapericama koje odaju konture njenog savršenog tijela. Obuzima me neka brzinska zaljubljenost, počinjem teže disati, dim cigarete zauzeo je cijeli kupe. Sada ću stvarno otvoriti prozor, samo da se Ivana ne smrzne. Moja mašta ju je nazvala tako, nemam ja ništa s tim.
Otvaram prozor, vidim na njoj olakšanje, kao i na ostalim putnicima. Tek sad primjećujem, svi “turčina” gledaju sa prijekorom.
Ivana se malo stisla od hladnog zraka sa predivnih austrijskih planina. Hladno joj je, ali joj odgovara. Da mi se barem malo stisnuti sa njom i prošaptati joj pjesmu koju sam napisao dok sam čekao vlak na stanici. Vadi sjajilo i maže usne, tako zavodljivo, tako očaravajuće.
Vlak staje u St. Antonu.
U kupe ulazi još jedna prekrasna plava djevojka, pomišljam, neka ona bude Lela.
Ivana i dalje nepomično i zamišljeno gleda kroz prozor. Lela joj priđe, nježno je dotakne po ramenu i prozbori nešto na njemačkom. Nisam je razumio.
Ivana se trzne, okrene. Na njenom licu se razvuče najljepši smješak koji je Austrija ikad vidjela. Omota ruke oko Lelinog vrata i pokloni joj strasan poljubac od kojeg se vlak zatresao.
Ili se to moj svijet ruši?
Ali ja kao ja, brzo i jednostavno zamijenio sam prvotni šok jednim običnim pitanjem, jednom običnom muškom nadom:
Možda su biseksualke?

priča je potpuno izmišljena
svaka sličnost sa stvarnim osobama je slučajna