U vremenu nepostojanja

Svijeća i cvijeća  tragom, klonut će ugažena trava
na tužnoj  stazi koja vodi do mirisnih jorgovana
na putu zgaženih proljeća ostaju krila latica
u tišini zaspalih riječi samo vjetar glasom ječi

U rosna jutra s lica neumivenog, uplakanog
budit će nas suzne oči na putu izgubljenom
Tko im je ukrao proljeće i nebo kišno plavo?
Tko im je odnio smijeh i leptira izabranog?

Tko je imao pravo ugasiti sunce, zaustaviti kišu?
Tko je imao pravo zvonki  smijeh uroniti u tišinu?
Vrijem je stalo  i još stoji na izgubljenom satu,
godine i sati  bolnih sjećanja  zarobljeni u mraku

Tko će vratiti dan na ugaslu svjetlost lica ?
Tko će pronaći sebe u vremenu stranputica?
Hoće li suze potopiti svijet bez trunke kajanja?
Kako će duše, otisnuti sebe u vremenu nepostojanja?

Tko će vratiti sunce i kišu na  izgubljeno nebo  proljeća…

Tatjana Tadić 2016

6 komentara za "U vremenu nepostojanja"

  1. Marija
    Marija
    09/12/2016 at 7:38 pm Permalink

    ispr. neumivenog (pridjev)

    u tišini zaspalih riječi samo vjetar glasom ječi

    Zaista je čudno kako huji praznina kada umru riječi. Vrlo lijepo. VP, Tatyana:)

  2. Tatyana
    09/12/2016 at 8:07 pm Permalink

    Hvala Marija, pjesma je posvećena svoj djeci kojima je nasilno prekinuto djetinjstvo, i roditeljima koji su morali proći kroz vrijeme nepostojanja…

    Hvala na komentaru, lijep pozdrav!

  3. mirko1
    mirko1
    09/12/2016 at 9:02 pm Permalink

    Tko je imao pravo ugasiti sunce, zaustaviti kišu?
    Tko je imao pravo zvonki smijeh uroniti u tišinu?
    Vrijem je stalo i još stoji na izgubljenom satu,

    Tako govori, vapi, traži, zahtijeva, pita, moli, plače normalno ljudsko biće i – nažalost uzalud kroz cijelu povijest čovječanstva – od morona čeka odgovor, djelovanje, razboritost, odgovornost…

    Pozdravljam te:)

  4. Mihaela
    Mihaela
    10/12/2016 at 8:39 am Permalink

    Pjesma je izrazito tužna i teško nalegne na srce:)

  5. nevenka
    nevenka
    13/12/2016 at 8:39 pm Permalink

    pitam se to godinama, stihovi ubijaju,
    Pozdrav

  6. Tatyana
    19/12/2016 at 1:44 pm Permalink

    Mirko, Mihaela, Nevenka hvala vam na vašim doživljaju napisanog. Teška je i bolna tema, i kao što je Mirko rekao – svi to znaju samo nitko ništa ne poduzima. Nekome je na žalost u interesu da je što više tužnih i izgubljenih duša na ovoj predivnoj Plavoj planeti gdje ima mjesta za sve ljude i svu djecu svijeta… Pozdrave vam šaljem!

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.