Ugriz preobrazbe (I.)

PROLOG:
Sekunda posljednjeg trena otkriva naše istinsko Ja

I.

To je malena gostiona u centru grada. Stepenice škripe pri dolasku ljudi, a teška vrata zavijaju pri otvaranju. Sve je od drveta. I pod, i šank, i stolice uz njega, kao izrasle iz poda, i labavi niski stolići, i prizemne stolice čudna oblika. I prilično je mračno u tom podrumu. Melankolična glazba vječno svira, hraneći tišinu rezigniranih glasova. Dolje u kutu, na stolici potrgane prednje noge, sjedi zamišljena lica koje prekriva sjena. Već nekoliko godina stalan je gost ovog lokala. Uvijek dođe u kasno podne ili večer. Nikako između. Ima neopisiv strah. Ne podnosi suton i boju sunca u to doba koje nije ni dan niti je noć. Nema svoje mjesto. Sjedne gdje je slobodno, naruči piće, uvijek isto, i zašuti. I gleda. Ravno u ništa. Potrgan mu je pogled. On nema prijatelja. Svi su ga napustili. I drug iz djetinjstva, i roditelji, i pas, i djevojka. Niti priželjkuje društvo. Zato ga napusti drug. Niti ljubi drugoga. Zato ga napuste roditelji. Niti vjeruje u ljubav. Zato ga napusti djevojka. (Uz sitnu naznaku kako je ona već ljubila drugoga). Pas je, pak, uginuo. I tu se on neopisivo razveseli, jer to mu je olakšalo brige. Poznanici bi ga znali propitkivati zašto je odjeven isključivo u crno. Jer sam dekadent, rekao bi. Zašto puštaš bradu, odgovarali bi ga. Govorio je da je nihilist. Prigovarali bi mu cinizam, a on se branio infantilnošću.
Ispije čašu, navuče kaput, tiho namjesti stolicu i odnese praznu bocu konobarici za šank. Ostavi joj nekoliko sitnih novaca, prateći njene kretnje.
– Iz pristojnosti se nasmijala. – pomisli, šećući usporeno ulicom.
– Što me nije makar pitala kako sam? Dolazim svaki tjedan ovdje, već mi napamet donosi piće.
Zavuče ruke u džepove, promatrajući zgrade oko sebe. Sivilo neba obgrlilo je grad. Pogrbljena tijela šeće, buljeći u ispucan asfalt pločnika. Djeca u parku vrište, u skladu s trubljom vlaka što polazi s kolodvora u blizini. On je uvijek stajao po strani. Druga bi djeca skakala, udarala se i vješala posvuda, a on bi ih promatrao, misleći koliko su glupava u svoj svojoj zaigranosti. Crtao je krugove u pijesku, dok mu nije prišla učiteljica i pitala ga zašto se ne igra s drugom djecom. Ne dižući pogled, odgovorio je kako su druga djeca glupa i ne trebaju mu. A jedna mu se djevojčica sviđala. Ubrao joj je cvijet jednog sunčanog jutra, a ona ga je zadivljeno prihvatila, vrteći ga među prstima i trljajući njegove mirise po licu. Dok su druga djeca skakala, udarala se i vješala posvuda, a on ih promatrao, misleći koliko su glupava u svoj svojoj zaigranosti te crtao koncentrične krugove u pijesku, ugleda svoju djevojku kako daruje cvijet nekom uprljanom dječaku. Ovaj mu rastrga sve latice, a stabljiku pruži djevojčici. Ona je potrga na pola i oboje se stanu smijati dječji glupo.
Netko ga lupi po ramenu, a on se uplašeno trzne, uzmičući, uz snažan osjećaj ubrzanog udaranja srca o prsa. Osjeti kako mu vrućina struji tijelom. Poznanik. Pita ga što radi, a on mu nevoljko odgovara kako šeće, provjetravajući tijelo rastvaranjem kaputa. Šuteći nastavi hodati s njim, odgovarajući ravnodušno na svako pitanje. Povremeno ga pogleda ispod oka, razmišljajući kuda taj ide. Mrsko mu je pitati da ne otvori prostor kakvoj konverzaciji. Uvidi da se ovaj ne odvaja njegova puta, žustro razglabajući o nekom aktualnom političkom problemu, te naglo skrene u obližnju ulicu pozdravljajući zatečenog poznanika.
Vidi preko puta ulice gdje starac namjerava prijeći cestu. Nevoljko pomisli kako bi ga mogao udariti automobil. Osvrne se i shvati da je jedini u blizini. Od njega bi se očekivalo da mu pomogne. Što ako ga netko udari i on padne, trzajući svoje tijelo, uz obilnu krv pod sobom? Što bi on trebao učiniti u takvoj situaciji, kako da se ponese? Ubrza korak, pogledavajući nesiguran hod starca.
– Ne bi bilo ugodno vidjeti me kako bježim s mjesta događaja! Prokleti starac. Imam pametnijeg posla od spašavanja ionako mrtvih. – i prođe granicu koja ih je spajala, još brže hodajući i, ne osvrćući se, zamakne za obližnji ugao. Prolazio je ispod drvenih greda što su ih postavili radnici pri nadogradnji.
Gledao je kako da ih zaobiđe, uvjeren da će se sve urušiti čim krene ispod njih. Stoga zastane, hineći da nekog čeka, puštajući ženu s djetetom da prva prođe. Krene odmah za njima.
Takve su iste skele bile u onoj napuštenoj kući njegova djetinjstva. Kad je pohađao osnovnu školu, često bi poslije nastave znali pohoditi staru kuću koja je glasila kao jedna od najstrašnijih u tom dijelu grada. Prepuna je duhova, govorili bi mladići iz naselja. Ušao je jednom prilikom prvi u mračnu kuću, a kolega iz razreda gurnuo ga je niz nestabilne stepenice te je umalo slomio vrat. Njegov je pad odjeknuo poput sablasnog ljutitog duha te se sva djeca razbježaše, ostavivši ga slomljene ruke i čitavog izgrebanog u tami prašnjave oronule kuće kojom lutaju nemilosrdni duhovi. Ležeći na podu, kroz potrgano je okno razabrao nejasne crvenkastožute zrake.

Tamni je oblak bacio svoju sivu sjenu ravno na njegovo lice. Nedavno je sreo bivšu djevojku. Premda nije prošlo mnogo vremena otkad ga je ostavila, on pristane prijateljevati s njom. Pričala mu je o novom momku, sva u zanosu, nasmijana kao i prije, dodirujući ga spontano. On je pomno slušao, kimajući glavom. Kazala mu je kako je plašljiva, ali da se netko ogriješi i digne ruku na nekog koga ona voli, bez razmišljanja bi riskirala i vlastiti život ako je nužno. U prvi mah naivno pomisli kako se to odnosilo upravo na njega i njenu ljubav spram njega, a zatim umorno klone duhom, ne skidajući lažan smiješak s lica. Samouvjerenošću trenutka iskreno joj odgovori kako bi i on odmah uskočio i kako je to stvar instinkta. Još su se nekoliko puta sastali, a onda se ona prestala javljati.
Od silnog hoda ogladni te uđe u samoposlugu. Hodajući prostorijom, u jednom ga trenutku preplavi neopisiva bujica bijesa. Poznat mu je taj osjećaj. Neki mladić stoji pred dječakom i traži ga novac. Dječak odbija, a mladić je uporan do granice odvratnosti i prijeti mu. On samo promatra sa strane, piljeći u mladića.
– Jest, taj mladić djeluje mnogo snažnije od mene, odlučnije i možda je stariji, ali ja sam spreman dignuti ruku na njega radi ovakve nepravde. – pomisli, i sam u čudu od vlastitih misli, pravdajući iste neshvatljivom navalom ranijeg bijesa i agresivnosti, izmiješanog s trenutnim povišenjem adrenalina u krvi. Samo još jedan potez i prešao je granicu moje tolerancije, pomisli samopouzdano. Mladić konačno odgurne dječaka i odjuri iz samoposluge.
Sjedne na klupu, žvačući ostatak sendviča te zapali cigaretu, promatrajući automobile i užurbane ljudske korake gdje jure cestom. Prekriži noge. Tu primjeti izlizane cipele kako nejasno odbijaju nebeske mutne zrake. Bile su djedove, pomisli u sebi i to ga odvuče u ne tako davnu prošlost. Stajao je pred slabašnim tijelom. Prošlo je podosta vremena otkad ga nije vidio. Drhtavi su se prsti pružali njegove ruke. I bijahu tako hladni u čitavoj svojoj nemoći. Primakne mu glavu suhim usnama. Djed reče kako je oduvijek strahovao da ne umre sam. Samačkog se života nije toliko plašio. Danas, kad njegov omiljeni unuk stoji pred njim, i smrt ima smisla. Nasmije se jedva primjetno, grčeći ispijeno lice. Umorno okrene glavu na drugu stranu jastuka. Kroz koji tjedan bio je sprovod. Nije otišao na djedov posljednji ispraćaj. Vjeran je svojim načelima. Jedno od njih je izbjegavanje sprovoda.
Tramvaj glasno otvori vrata ravno pred njim. Trzne se, ustane s klupe i utrči u njega. Sjedne nasuprot djevojke što je čitala knjigu. Bila mu je prekrasna, dugo nije vidio takav sklad crta na licu, savršeno oblikovane noge i rumenost usana. I bila je divna s roza cvijetom u kosi. Gledao je u nju zaneseno, tražeći pogled. Ona bi katkad podigla glavu, provirila kroz prozor i nastavila čitati. Mora da se stidi, pomisli buljeći i dalje u nju. Konačno skrene pogled kroz prozor tramvaja. Šetao je jednom prilikom u društvu nekolicine poznanika. Bila je noć i nalazili su se uz jezero. Nekoliko pijanih mladića dolazilo je iz suprotnog smjera. Srce mu je odmah stalo udarati jače. Što ako nas nešto pitaju? Ako im se ne svidi odgovor? Što ako izvade nož, ako nas krenu udarati? Mladići prođu mimo njih, a on tiho odahne. Zatim vika. Okrene se i ugleda jednog od mladića kako udara njegovu poznanicu. Ona padne na pod, jecajući. Ovaj je stajao nad njom, prijeteći joj grubo. On i nekoliko poznanika tek su promatrali čitavu situaciju. Iskreno se zabrinuo za vlastitu sigurnost. Pijani mladići produže, poznanica ustane i oni nastave dalje.
Pri izlasku iz tramvaja, osta viriti za njom kroz uprljano staklo, ali njeno se lice ne pomakne, a pogled ne skrene u njegovu smjeru.
– Nisam joj se svidio. Ah… Tko zna tko se meni nije svidio. I tako život prolazi. U nesaznanju.

Šetao je prema drugoj stanici, žureći na autobus koji će ga dovesti do blizine njegove zgrade. Čuvši zvon crkve, umalo se ne prekriži. Još ga ponekad podbode ta, licemjerno nametnuta i dječji strašljivo prihvaćena, dogmatska navika. A bila je tko zna kad. Ni ne sjeća se trenutka kad je progledao. Možda je bio sasvim banalan razlog. Vozio se u autobusu i, prolazeći kraj raspela u blizini kuće gdje je nekoliko puta dnevno prolazio, odluči tek mrko pogledati u tugaljiv lik Krista. Osjećao je kako time zaista uznemiruje Boga. Ona djevojka ga, unatoč tolikim molitvama, nije ni pogledala. Dapače! Ona se tako ružno odnosila prema njemu, ignorirajući ga i vrijeđajući. Ocjenu koja bi mu olakšala tolike brige i zadovoljila roditelje nije dobio. Dobio je nekoliko puta nižu! A sport kojim se bavio, u njemu je stalno izrabljivan i unatoč stalnim pohvalama, nikada ga nitko nije uzimao za ozbiljno, samo zato jer nije imao novaca. Ljudi su stvoreni na sliku Boga, ponavljao je mrko u sebi, boreći se još neko vrijeme s nametnutim i osobnim osjećajima. Kakav li je to Bog koji mi ne dopušta prijateljevanje s tom djevojkom, najviše ocjene i oblik slave? Time negira i sama sebe, ukoliko sam ja poput Njega, stvoren onakvim kakav je On. Prošao je raspelo, i više se nije osvrtao. Bilo je to po završetku osnovne škole.
Stigavši na stanicu, perifernim vidom primjeti kako mu se dvojica približavaju. Romi. Od njih je imao poseban strah. Pravi se da ih ne vidi te u isti mah osjeti kako mu prsa snažno skaču u iščekivanju. Oni se zaustavljaju pred njim. Imaju slinave usne i izgledaju prljavo. Gledaju u njega, tražeći mu pogled. Premda mu to nije namjera, on ih instiktivno pogleda. Čudnom verzija njegova jezika zatraže ga cigaretu. Odgovori im kako ne puši. Nije više imao cigareta, a uvjerljivije je reći kako isto ne prakticira nego da nema jer bi mogao zvučati drsko i škrto. Čim je odgovorio, grlo mu se osuši, spusti pogled niže i pomisli na najgore. Sad će izvaditi nož, zariti mu ga duboko ispod rebra i okretati njime po njegovoj utrobi, a on će leći na autobusnoj stanici, nitko neće mariti za njega i tako će iskrvariti i završiti svoj bijedni život. Romi mu dobace nešto na svom jeziku, potpuno nerazumljivo, vjerojatno ga omalovažavajući jer ne puši te se udalje, s podsmijehom gledajući ravno u njega još nekoliko koraka.
Ušavši u autobus, naljuti se na sama sebe i uvjeri kako bi on ipak izašao kao pobjednik iz mogućeg sukoba te da će sljedeći put on nekome utjerati strah u kosti i postaviti se superiorno. To ga malo utješi. Stajao je nasred autobusa, na onom dijelu gdje se njegov metalni krug okreće u skladu sa skretanjem i vrtnjom volana. Na vratima primjeti čovjeka. Bio je prilično čudan. Stajao je već nekoliko stanica tako, ne izlazeći iz autobusa, blago pognute glave, kojom su padale masne crne vlasi. Nakon nekog vremena nije mogao ne primijetiti njegovo glasno disanje, više nalik hroptanju. Tresao je čitavo tijelo, obujmivši ga prekriženim rukama. Nitko od putnika nije se obazirao na njega. Dignuvši glavu otkrije rosno lice i tanke brčiće iznad vlažnih usana. Pod njegovim su neuglednim cipelama stajale omanje lokve pljuvački što ih je teškom mukom izbacivao iz sebe. Sve glasnije je hroptao, naprežući grlo i još jače se tresući, povremeno izbacujući sve sitnije kapi sline iz sebe. Nije mogao gutati i čini se da ga je to sve više uznemiravalo. Tresao se jače, hvatao prstima za staklo autobusa na koje je bio naslonjen i spuštao glavu sve niže, pokušavajući iskašljavati kao da nastoji nešto izbaciti iz sebe. Zatim se sruši na pod, a on, stojeći nasred autobusa, u neposrednoj blizini, ponovno osjeti snažno lupanje srca u svojim grudima. Promatrao ga je ukočeno, čekajući da mu netko priđe. Od toliko osoba u autobusu mora se naći barem jedna koja bi znala što učiniti u ovom trenutku i kako pomoći tom čovjeku! No nitko se ne miče, a ovaj umrtvljena tijela leži pred izlaznim vratima vozila. Tek poneki ravnodušan pogled i vraćanje svom poslu. Hroptavac je svoju masnu kosu i desnu stranu lica uronio u vlastite ispljuvke na podu i tako mirovao, tek tresući tijelo, ali ovaj put od poskakivanja kola. A on je buljeći stajao i vrtio se na metalnom krugu autobusa, osjećajući kako vrijeme curi. Konačno!, izdahne vidjevši čovjeka u odijelu i s aktovkom kako se približava nepomičnoj mješini na podu. Vrata autobusa se otvore, a čovjek u odijelu i s aktovkom elegantno prekorači preko tijela čovjeka, ni ne pogledavši ga, te zakorači svojim putem. Nije znao ni u kojem je trenu to odlučio, ni kako se našao u toj situaciji, ali u sljedećem je trenutku sasvim svjesno okrenuo posrnulog na bok, provjerio znakove vitalnosti te mu pružao umjetno disanje, shvativši da ne diše. Prianjao je svoje neokaljane usne na sluzave dotičnog, snažno mu pritiskao prsa i ponavljao nekoliko puta, istinski odlučivši vratiti mu život. Koliko je to dugo trajalo, nije niti svjestan, ali njemu kao da je prošla minuta. Ubrzo je osjetio nečiji stisak na vlastitim ramenima i odgurivanje od nepomičnog tijela. Stigla su kola hitne pomoći. Ustao je, kratko vrijeme promatrajući daljnje pokušaje oživljavanja, obrisao usta i lice rukavom kaputa te se okrenuo i otišao u smjeru svoga doma. Već nakon nekoliko stotina metara on je potpuno zaboravio tek proživljeno. Pomalo nervozno cupkajući putem, promatrao je kako svijet postepeno tamni, bivajući sve tmurniji. Ubrza korak. Predosjećao je kako je to jedan od onih dana. Suton će, izgleda, nastupiti ranije i on mora požuriti.

5 komentara za "Ugriz preobrazbe (I.)"

  1. blueperlaa
    09/01/2013 at 5:21 am Permalink

    Morph, zaista dobrom naracijom uvlačiš čitatelja u priču i stječe se dojam kako s glavnim likom, rame uz rame prolazim i posjećujem ista mjesta. Dobar opis čovjeka koji je iako okružen ljudima i bezbroj situacija urezanih u sjećanje, prilično otuđen. Kao da ne pripada ovdje, On živi svoj život unutar vlastite svijesti daleko snažnije i više opipljivo no što su toga svjesni oni koji nemaju sposobnost ovako zaviriti u sebe. Ima ovdje bezbroj detalja što potvrđuju i svjedoče tome u prilog. Volim pročitati tvoje djelo, da.

    Lijep pozdrav.

  2. Alberto Sompis
    09/01/2013 at 7:32 am Permalink

    (Božanstvena preobrazbe kada se umjesto vjeronauka uvede zdravstveni odgoj pa iz uma budućih naraštaja ispari znanje o božanstvima)
    ON: Morano, Vi ste boginja, divna boginja koja je začarala moje srce i ja bez Vas ne mogu.
    MORANA: Hoćete li se već jednom otkvačiti od mene…
    ON: Morano, divna boginjo, ja ne mogu živjeti bez Vas.
    MORANA: Nesrećo dosadna. Hoćeš li se ili nećeš otkvačiti od mene…
    ON: Morano, ja Vas obožavam i preklinjem da budete moja, samo moja boginja.
    MORANA: Pa što ste se zalijepili za mene s tom vašom idiotskom rečenicom: „Morano, Vi ste moja boginja!“?
    ON: Morano boginjo…
    MORANA: Ma što Vi to meni: boginjo pa boginjo? Još će ljudi pomisliti da sam bolesna i da sam kužna, zaražena virusom malih i velikih boginja pa će… A je li Vi uopće išta znate o meni: tko sam i kakva sam ja ustvari?
    ON: Ne znam, stvarno ne znam!

  3. Marija
    09/01/2013 at 8:32 am Permalink

    Evo nekih nabacanih misli:
    Je li taj tvoj tip pitao konobaricu kako je ona?Svaki dan mu donosi piće, njegov novac pokriva njenu uslugu. I njena usluga pokriva njegov novac.Čudak s prisilnim mislima, unaprijed stvara konstrukcije, zamišlja situacije koje se neće dogoditi.
    – Kada se dogode on je promatrač. Tko zna, bi li reagirao da se situacija jače razvije. Vjerojatno bi jer mu smisao za etiku nije ubijen.
    -Na kraju promatrač postaje čovjek od akcije, preobrazba se događa u trenutku. Ustvari, preobrazbe u njemu ni nema. On je ostao isti. Reagirat će tek na pojačani izazov.
    – Zašto neosjetljivac koji prekoračuje ispruženog mora imati odijelo i aktovku? A vozi se javnim prijevozom? Zašto nema traperice? To odijelo i ta aktovka su kao brada kod Kafkinih podstanara. Simbolizira status. Dobra naracija. Pozdrav Morph 😀

  4. dragica meyer
    09/01/2013 at 6:21 pm Permalink

    Introventirana osoba sa visokom inteligencijom u izolaciji od detinjstva, niti on shvata svet, a ni svet njega. Mimoilaze se u svakom pogledu. Tesko ocenljive osobe, koje mogu u nerazumnom svetu biti i tempirane bombe, ili senke sebe.
    Ovaog puta sam do kraja procitala. Pozdrav Morphi 🙂

  5. easy rider
    09/01/2013 at 8:25 pm Permalink

    Preobrazbe nema, samo strah od životnih situacija koje ne poznajemo.
    I osjeća se žudnja za životom, kao i strah od smrti.

    Stvarno užitak za čitanje!
    Čekam nastavak…

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.