Nestala je tuga u raskoraku trena,
među mislima zakopana,
duboko u bezdan prošlosti.

Misao na usne tvoje
kao oblak meke,
otvorila je radosti neke,
daleke,
što izgubljene bijahu
među trnjem problema,
(maskiranih u normalni protok dana)
prekrivene tisućama suznih rana.

Zbog tog nektra rajskog
i nebo se jednom otvorilo,
sjećam se,
tada sam ih ja ljubio;
prvi put.
Pa i zatreperim kao prut,
ponekad,
zbog poljupca tvoga,
čak i onog u mašti,
u našoj bašti
iza bijele kućice,
gdje u ljetu trošimo zagrljaje noćne.
Zato je obožavati lako,
te usne tvoje sočne,
kao nikad prije niti jedne druge,
jer brišu tragove tuge,
te usne tvoje,
zauvijek prislonjene
…na moje.