Uvijek se iznenadim

S vremena na vrijeme zavirim u arhivu i shvatim; puno je napisanoga, a tek mrvica objelodanjenoga. I ovo me iznenadilo.

KAKO KADA KAKO KOME

Mislim da tužaljka nije, ni ispiranje duše nije,
A opet što je kada mi se neka tuga stisnula
U dnu tišine tihe, tihe, pretihe?
I nije to pitanje, retorički pogled samo.
Možda, onako pjesnički,
Iako sigurna nisam ubrajam li se
U svijet riječi, poezije, nekih čudnih složenica
Što danas pršte, vrište i izviru
Na ovim virtualnim stranicama života,
Gotovo kao pečurke u našoj bašči poslije kiše.
One, pečurke bijelih šešira, rozih haljinica ispod oboda,
Kako li su slasne bile, pa pomislim, Bože mili pomislim;
I danas bih ja isto, samo ništa od bašče moje ostalo nije.
Ja bauljam kroz riječi uvjeravajući sebe
Kako nije ovo tužaljka i lažem svom snagom
Kako dobro je, i nije važno jesam li pjesnik.
Čemerno je vrijeme, ja pogled zaustavljam ispred prozora,
Ne dam mu dalje jer znam vrisnut ću bijesom
Na vrijeme, na godine, na sva slova što se kotrljaju
Pod mojim prstima i lažu me, lažu da dobro je,
A ja znam; kako kada i kako kome
I zapisujem baš tako.

28.02.2015.

Jedan komentar za "Uvijek se iznenadim"

  1. songfordead
    04/09/2022 at 12:19 am Permalink

    A ja znam; kako kada i kako kome
    I zapisujem baš tako.

    čuvajte se
    noć

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.