Pratim tvoje tragove u snijegu
Svojim dlanovima radim nove
Kao što vidiš hodam na rukama
Jer svi mi brodovi krivo plove
Čak i vjetrovi pušu naopačke
Ostale su samo riječi divljačke
Na ovom vašaru propalih poeta
Kupujem posljednju tintu od varalice
Gubim razum, gubim svaku misao
Stihovi i strofe zvuče kao skitalice
I pišem na nevidljivom papiru
A suhe kiše, sva slova ispiru
Na kraju ovog puta, zora se budi
Snijegovi se gube, sunce se diže
Brodovi sneni traže mirnu luku
Misli blijede, snovi su sve bliže
Probudi me tek kada prođe zima
Nestat će snijegovi, a konačno i rima…
julija
Mihaela
Lav
28/04/2012 at 11:41 am Permalink
Cijela je pjesma jedan poetski oksimoron. Odlično. Jako mi se sviđa. Pozdrav Pippo. 🙂
28/04/2012 at 12:09 pm Permalink
super,pogotovo neki od stihova!!!
28/04/2012 at 12:30 pm Permalink
a ove suhe kiše znaju padati uporno
odlična pjesma:)
28/04/2012 at 12:42 pm Permalink
Pjesma mi je nekako ispunjena s malo gorčine.Ili sam nešto krivo shvatila? 🙂
Prepuno nelogičnih suprotnosti koje si tako divno posložio u sasvim logične stihove-oduševila me pjesma Pipo!Predobro!
Osmjeh i pozdrav ti ostavljam! 🙂
28/04/2012 at 2:51 pm Permalink
“i pišem na nevidljivom papiru,
a kiše suhe sve ispiru”… oduševila su me ova dva stiha,
cijelu pjesmu doživjeh nekako kao “svoju”… sviđa mi se
pozz
28/04/2012 at 3:50 pm Permalink
cak i vjetrovi pusu naopacke
Lepo Pippo, posebno ovaj vetar. Pozdrav 🙂
28/04/2012 at 8:28 pm Permalink
Ha,ha …dobro napisano Pippo.Nadjoh i sebe na ovom “vasaru propalih poeta” 🙂
Pozdrav!