zagledam se u planinu
velebnu
u stvari ne znam kad je ljepša
da li dok se oblaci
na njoj odmaraju
ili kad vrhovi zabijele
ili kad se sunčeva zraka
stidljivo ljeska iz daljine
tek dok je gledam
budi se strahopoštovanje
kolika je
poklonim joj se
jer stoji tu od davnine
izdržala je mnoge bure
i nevere
gazili ju i neki drugi ljudi
a sad u suton
nebo ljubi
Marija
Suzana Marić
Tonka
03/10/2012 at 10:27 am Permalink
lijepo si opisala planinu koja u čovjeku može izazvati divljenje i strahopoštovanje, fino Ene, pozdrav i 🙂
03/10/2012 at 12:08 pm Permalink
Samim tim što se zagledamo “u planinu velebnu” iskazujemo jedan vid divljenja, neko strahopoštovanje. Opisujemo je kao zbiljski objekt, pomalo i kao planinu metaforu. Promjene njena izgleda, darovi našem oku, senzibilitetu… zadržavaju nas malene pod njenim monumentom, ljepotom. Nekad sam se pitao kao dječak kako to – ona će /planina/ ostati a mene neće biti. Lijepa pjesma, ENEDIEL. Veliki pozdrav za tebe !
03/10/2012 at 12:18 pm Permalink
Predivan opis prirode kojoj se diviš i pjesmom opisuješ 🙂
03/10/2012 at 3:19 pm Permalink
Prolazno i neprolazno, velebno i i maleno, ali s velebnom dušom. Jako dobro oslikan odnos čovjeka i prirode 🙂
03/10/2012 at 3:47 pm Permalink
Super, pogotovo kraj.
LP
03/10/2012 at 3:51 pm Permalink
Lijepo!Pozdrav 🙂
03/10/2012 at 6:04 pm Permalink
a sad u suton
nebo ljubi
puno pozdrava
sfd
03/10/2012 at 6:17 pm Permalink
hvala na lijepim komentarima, pozdrav svima 🙂
04/10/2012 at 6:38 am Permalink
Strahopoštovanje postojanosti i odoljevanju vremenu.
Jako dobra pjesma,
Pozdrav ENEDIEL!
04/10/2012 at 1:49 pm Permalink
hvala marissa,pozdrav