Vječnost na dlanu

Vječnost šuma u zrcalnoj slici
na dohvatu je prstima
što strune sunčeve prepliću
s ružičastih latica ruža
i smije se pjesma mirisna
kroz kristalne kaplje rose
melodijom skladnom i burnom
na ramenu blistavog života
među valovima svjetla i zvuka
pod stopama usmjerenim na obzorja …

Vječno je lišće mlado na dolasku
u pupoljcima nježnim da bude zrenje
s povratkom proljeća sve cvate od ljepote
na putovima razbacanim za ljude …
Vječno se penje srce u nama
preko brda sreću naći sjajniju i veću
među brazdama polja sjeme niče rastu
plodovi žetve daruju žeženo zlato
u vrčeve ljubavi zrele i bujne pjesme
na usne žedne od očekivanja i strepnje…

Vječnost u zrcalnoj slici se obnavlja
zjene mi zasiplje šapat vjetra u lišću tajne –
neće se ništa novo zbiti što viđeno nije
samo će rosa dodirnuti cvijetak nevin i plah
i rastvoriti poljubac u miris lahorasti
za vječnost u klasju žita da ljubavi cvate
na dlanu ponos i pažnja srca srcu na dar
kad rođen si dijete da donosiš život svijetu
u ovo jedino vrijeme s Neba što bdije uz nas
suncem i kišom da izobilja kruha zavičaj bude …

Post scriptum:

Vječnost je tužaljka i oda radosti u nama
život sam utisnut je na dlan čovječj
kao stručak strofa u zbirci pjesama
s plamenim suzama neba i očiju u svijeći
koja nas svezuje u spomenar mladosti zrenja
kroz perlu srca rođenog u školjci neba i mora
koje se njiše s poljupca danog iz dubina
gdje se izvor s uvirom u let do Neba napaja
zasipavajući oči radosnom mjericom stvaranja …

Zdenka Kirin iz proznopoetskog ciklusa “Zov daljina”

 

Nema komentara za "Vječnost na dlanu"

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.