Vrijeme odlaska

U nozdrvama  sam osjećala proljeće. Jutra nisu bila ledena, snijeg je bio mekši, dan se produžio. Došlo je vrijeme bijega, vrijeme odlaska. Sada sam znala da će za mojim tragom poći najbolji Wulfov čovjek. Morala sam osigurati potrebnu prednost, iskrasti se da me Tragač ne primijeti.

Ništa nije značilo što je trenutno ostao bez konja. Ustrajan, izdržljiv pješak može prijeći kilometre puta u jednome danu.

Kada je Tragač bio u lovu, prenijela sam svoju skromnu imovinu u štalu i sakrila je; mač, tobolac sa strjelicama, vrećicu sa srebrnjacima, nešto odječe, kresivo, pribor za Mirasa,  lončić i još nekoliko sitnica. Dvije vrećice napunila sam zoblju jer Miras neko vrijeme neće imati priliku pasti.

 

Te večeri Tragač je namjerno tražio moj pogled. Kao da je predosjećao da nešto spremam. Zato sam se izgovorila glavoboljom i ranije otišla u krevet.

Čekala me Kalandra. Moje obećanje da će smrt mojih roditelja biti osvećena. Čekao je Tanastatos da mu pošaljem nove duše.

Te noći opet sam gledala oči boje neba koje je nosio moj otac. Te noći opet sam osjetila nježne ruke svoje majke koje su milovale kao voda.

Mnogo kasnije, kada sam pala u polusan, vidjela sam sva ta lica. Čas je preda mnom plovilo lice majke, smijenilo ga je očevo lice, onda se majčino lice pretopilo u lice Tragača i na kraju se pojavilo iscereno Wulfovo lice. Trgnula sam se i budna dočekala zoru.

Ranim jutrom Tragač je otišao u lov. Ustala sam i ogledala se oko sebe. Bilo mi je žao napustiti ovaj naš mali, mirni svijet. Možda sam mogla ostati još koji dan, ali svaki novi dan nosio je novu opasnost. Valjalo je krenuti.

U očima babe Drase pročitala sam da ona zna. Zna da odlazim. Pružila mi je šalicu toploga čaja i rekla:“ I to je to?“ „To je to“-ponovila sam. Šutke smo ispijale topli napitak.

Onda sam ustala i zagrlila staricu.“Hvala“- promrmljala sam, a oči su mi se zamaglile. „Sretno, dijete“- odvratila je Drasa i okrenula se svome poslu. Polako je stavljala drva na vatru i nije me više niti jednom pogledala. Riječi nisu bile potrebne.  Život je nastavio svoj tijek.

Polako sam napustila kolibu.

Natovarila sam stvari na Mirasa, vodila ga za vođicu i tako smo polako ostavljali planinu.

Nisam se osvrnula. Kolibu i babu Drasu nosila sam u srcu.

 

6 komentara za "Vrijeme odlaska"

  1. dinko1941
    21/02/2013 at 1:42 pm Permalink

    Samo tako nastavi, tvoja mašta je neiscrpna. Pozdrav 🙂

  2. Jim Corbet
    21/02/2013 at 5:23 pm Permalink

    lijepo napisano, rastanak bez suvišnih riječi baš kako volim i sam, uživio sam se u priću toliko da ću samo reći sretno Tara 🙂

  3. Marija
    21/02/2013 at 5:32 pm Permalink

    🙂

  4. dragica meyer
    21/02/2013 at 6:01 pm Permalink

    Jako vredna prica i dozivljaji. Lep pozdrav 🙂

  5. Tara
    21/02/2013 at 7:21 pm Permalink

    Hvala na čitanju !

  6. songfordead
    21/02/2013 at 11:09 pm Permalink

    zanimljivo, mada ,lol,
    ugodnu noć želim tara
    sfd

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.