Misterij propasti nas okružuje, legenda o dvoje nikada ne umire.

Sunce je bilo očaravajuće ljetos, sjećam se i posljednje ugasle kiše. Mokre, sljubljene haljine i slijepljene kose – u oku tvom neodoljiva. Tada još uvijek tvoja, na užarenom betonu stopala sam opekla. Mjesec mi je kožu skinuo dok lascivno si me pod njim ljubio, snažno prodirao. Noć se penjala visoko iznad nas, uzmičući jutru. Trajali smo isprepletenih tijela. Grčila sam se pod tobom, otvorena. Uzdasima obilježivši teritorij neprolaznog sjećanja. Tada sam i sam mjesec na dlanove stavila. Liznula kapi kiše, vlagu s tvoje kože zarobivši opijeno, opojno vrijeme sladostrašća u nama.

Ostao si gore pod zvijezdama, omotan primamljivim riječima – moj. Muškarac čvrste želje. Glas koji govori : ‘Volim te’ – prije oproštaja, posljednjeg obostranog prožimanja.

*
Silence