Ž U Č K O

Kada hodam zlatnim poljima
osjećam se kao sirena u morima.
Osjetim čarobni miris u njima,
crtaju mi osmijeh svojim bojama.

Iza leđa šuma, na brdima
promatra sve što je u njima,
biljem zelenim, s crvenim bobama,
ugađa svim gostima na nogama.

Lijevo, u ravnini moga pogleda
leži barica u sjeni borova,
hlade vodu, crnu, punu korova
koji hrane ribe, žabe, jato kosova.

U daljini, na preglednoj visini
leži pas ispružen po dužini.
Ne znamo da li je divlji?
Odjednom mi dotrči, zaskoči,
jezikom mi lice prijateljski zamoči.

Kada glavu Žućka poljubim,
prema nebu očima zažmirim,
toplinu sunca na licu osjetim,
sretan uživam u čudesnoj prirodi.

Jedan komentar za "Ž U Č K O"

  1. Marija
    07/09/2017 at 8:31 pm Permalink

    Povezanost čovjeka i prirode.Radost života. Lijepo je to:)

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.