Sreća je relativan pojam
Kad pod njom ne stoji stamen kamen
A ni povoj iz kojeg bi trebala roditi se
Plahovita vidra, pokretljiva i zanesena

Samosvjesna je samo njena udaljenost
Što miljama je daleko te se čini kao polarno proljeće
Bez cvata u hladnjači ledom opasane nade
Gdje usud joj se zakucava, hermetički,
Svaki put kad bi da se morem raspliva
Plahovita vidra, pokretljiva i zanesena

Crni zločudnik se pokoljem tuberkuloze
Brani svaki put kad se nakašlje
Pravdajući se bjelinom snijega kao simboličkim
Dokazom svoje čestitosti djevičanske nevinosti
Jer mu ruka sama nadlijeće kosov let u zamahu kose
Pa još tvrdi da je to zbog zimske depresije
Ograničena samilost ustanovljena kao konstanta
U njegovim djelima gdje je svaki korak fašističke čizme
Težak i bešćutan pod navalom fascija sa plodna zlima mu jezika

Skica je Treblinke i Jasenovca
Gromoglasni čin utvare što nadiže
Sve četiri Kule Svijeta budeć’ žigosanog
Mesiju iz blata da progovori njegovim jezikom i
Povede bojnu niz Azelejinu stazu djeleći
Časne od nečasnih svojim malim prstom
Koji mi obraz grebe u naletu svoje pogane mašinerije
I primitivne sječe “ud po ud” krateći mi svaki korak
Pod putem moga Hada

Umiranje nije teško
Teška je žuč naleta sreće
Što dođe u finalu
Na ispraćaj života u spoticanju