Zašto volim sjest uz stare skitnice

Naši starci nostalgijom izbacuju
suze niz svoja umorna lica
kad na radiju čuju staru šansonu
ili vide ITD-ov spot za Sonju

Svaka suza nosi neku svoju priču
tinejdžerske plesnjake
stroge profesore
s drvenim ravnalima u ruci
i prijeponoćna kašnjenja na
zadnji autobus za Novi Zagreb

Trzne im se ruka na spomen
pikulanja iza škole
gumi gumi
i čupanja slika iz Brava
pa sve svirke
Kulušić i Lapidarij
Azra Haustor Film
traper jakne
i one smiješne fudbalerke

Počeci Saloona
Zvečka i Korzo
rijetki noćni tramvaji
oni stari
s dva ili tri vagona
i sigurni noćni izlasci

Spominju stalno tog homića
koji je šetao trgom
i bio svojevrsna ikona grada
svi su ga znali

A Houra je oduvijek bio ljigav
kaže stara
dok stari nabraja pobjedničku
gospodu Dinama iz ’82.

Vožnje žičarom
Sljeme
i kupanje u Savi
a negdje
u nekom kutku sjećanja
uvijek se nasmiješen stvori
i taj prokleti Zagi

Nekad prošećem sam
Gornjim gradom
Matoša nitko ne grli
a stara je jednom napisala
pjesmu
kako joj je baš taj kip
otkrio ljubav

Imamo danas
podne tramvaje umjesto šetnji
trgovačke centre
na Facebooku karte, pikule i postere
javne zahode sa šiframa

Česte noćne prijevoze
i još češće fizičke napade
nemoralne uspaljenice
ušminkane klubove
i turbo folk plesnjake

Houra je još ljigaviji
Dinamo je ostao
u osamdesetima
a Savom plivaju
troglave ribe

A trgom šeće svake godine
gomila homića
koji su zapravo pederi
i nitko ih ne želi znati

A umjesto Zagija
jedna gradska maskota
(dolazi iz nekih Grudica)
već godinama
smije nam se u lica

I zato starci ne idu van
ostaju u kući s navinutim radijom
upaljenom televizijom
i nostalgičnom memorijom

Ne bi mogli podnijeti
posranog Matoša
i kockaste glave
što vire iz svih otmjenih zgrada

Ali znam
stari
znam
stara
što od svega boli Vas naj
mene probada a kamoli Vas
što više se nigdje ne čuje naš kaj

I zato uzmem uprljanu jaknu
i poderan osmijeh
šećem kroz Savsku od Glavnog
do Ilice
i počastim putem
sve skitnice

Sjednem na pločnik i zaklopim oči
a oni pričaju mekanim rječnikom
i kaj i bum i prosim i taubek
a ja šutim i lebdim njihovom sjetom
i onom fontanom što sad je zgrada
i perivojem onim
što je ambasada
i birtijom starom
staroga Grada
i smije se smije
nostalgije balada

I svaki put kad Sonja
starcima smežura lica
i moja koža protrne
jer
ako ništa
sjećat ću se i ja jednom
Zagreba nekog
i onih skitnica

3 komentara za "Zašto volim sjest uz stare skitnice"

  1. julija
    11/08/2012 at 2:15 pm Permalink

    Odlična balada o jednom gradu, jednom sjećanju, jednom načinu života koji još znaju živjeti samo stari skitnice. Poveo si nas šetnjom gradom i horizontalno u sadašnjosti i vertikalom u ne tako daleku prošlost. Zagrli Matoša Morph, zagrli taj njegov vrckavi duh iako je on larpurlartist, a ti tražiš neke druge putove.
    Ali znam
    stari
    znam
    stara
    što od svega boli Vas naj
    mene probada a kamoli Vas
    što više se nigdje ne čuje naš kaj.
    – I napiši koju kajkavsku, leži taj kaj negdje u tebi, napiši neka zazvoni taj kaj u ambijentu kojem pripada. Veliki pozdrav Morph.

  2. Kristian Svalina
    11/08/2012 at 5:37 pm Permalink

    Baš mi je ovo bilo zanimljivo i sjetno…. odrastao sam uz Sonju, bio na njihova dva koncerta kao jako mali…. I sve sto si rekao nekako me vratilo u proslost. Grad je izgubio svoj kajkavski, austrougarski stih vec odavno i misli na ta vremena su predivna uvijek…. bas si me razveselio…
    Idem sad slusati itd band.
    LP

  3. dragica meyer
    12/08/2012 at 8:44 am Permalink

    Svaka generacija prolazi kroz razlicite epohe vremena, neke prolaze sporije, neke brze. Nostalgija lepih secanja ide paralelno sa onima koje ne zelimo.
    Svidja mi se tvoja balada i razmisljanje. Lep pozdrav 🙂

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.