Post scriptum

Svejedno, ne plači, Majko.
Oče, pak, pusti suzu koju.
Djevo morskog osmijeha, volim te.
A prijatelju dragi, u srcu nosim te.

Ma ne marite ni tren!
Pa sjetite se:
s oblaka ja promatram,
vječno nasmiješen.

Moja smrt

Bijeli konji vuku lijes.
Povorka potištenih ljudi,
odjevenih u crninu
vuče se cestom.

Oduvijek sam volio taj zvuk
konjskih potkova što udara
o ispucan beton.
Crni mačak znatiželjno prati gomilu.

Djeca… Što će djeca ovdje?
Da upijaju taj bijes neshvatljivosti,
lažne poglede tuge pojedinaca
i oči uprte u naricanje majke?

Netko zapravo slavi
što više nisam tu, što me nema.
O, prijatelju konjskog pogleda!
Tako sam blizu.

Probudih se na oblaku,
s bijelim cvijetom u oku.
Gotovo, je li? Promatram svijet
pod sobom. Ceremonija.

Zanimljivo… Nikada nisam
išao na pogrebe, zaista veličanstveno!
Ah, gdje li je…? – eto ga.
Neću valjda u smrt bez njih!

Protrljam oči snene,
udahnem sunčevu svjetlost,
primaknem papir i olovku,
uprem pogled; pišem pjesmu.

Ležim ukipljena tijela,
u mračnoj sobi na baršunu.
Ležim sam i lica bijela,
dok anđeo mi pruža krunu.

Dugo sanjao sam te čari,
taj smiraj, zadovoljno stanje.
Al’ najednom to sve pokvari
kraj mene neko naricanje.

Rodbina, roditelja oba;
mnoštvo neznanih prijatelja.
Zar usamljenost toga groba
ne bijaše mi zadnja želja?

Ni u smrti nemam mira,
i sada sam svijetu svijet!
Dok odvratna balada svira,
smješten sam u vječni krevet.

I odjednom sve se mijenja!
Nije baršun već zemlja crna;
to na glavi lovor vijenac,
a ne anđeoska kruna.

Otac stoji kamena lica:
u kutu plače ljubavnica,
kraj nje draga prijateljica.
Počast mi daje crna ptica.

Poznavajući noći moje,
djevojka, morska moja vila,
haljinom je bijele boje
svoje tijelo obavila.

Majčin bol svijet obori;
nestade sve što imala je.
Pravda joj Božja dušu mori,
posljednji cjelov sinu daje.

Staložen stoji u toj četi,
tamna lica, prijatelj mi drag.
Ma samo neka se on sjeti:
kad svi odu da poravna trag.

Odložim pero, papir prepustim vjetru.
Prekrižim ruke pod glavu,
prebacim preko noge nogu;
legnem na oblak mek
i namignem Bogu.

4 komentara za "Post scriptum"

  1. Marija
    06/05/2012 at 9:59 pm Permalink

    Ovo je roman u stihovima. Iako pomalo morbidno, čita se u dahu. I sve je tu. Očajni roditelji, prijatelj, ljubavnica i tajanstvena djevojka. I cijela ceremonija pogreba. Dvobojne slike. Crno i bijelo. I podrugljivo osjećanje života. Odlazak bez žaljenja. I na kraju mangupsko namigivanje Bogu.
    -Prokleto dobra pjesma Morph. 🙂

  2. dragica meyer
    07/05/2012 at 5:26 am Permalink

    Morphi podsecas na Jesenjina. Ironija zivota i smrti. Lep pozdrav 🙂

  3. Pippo1906
    07/05/2012 at 8:29 am Permalink

    Savršenstvo…
    LP

  4. boba grljusic
    07/05/2012 at 4:08 pm Permalink

    teška.

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.