ZBUNJENI SATELIT

ZBUNJENI SATELIT

Bila sam na tamnom nebu
neko tijelo padajuće,
bez sjećanja na samu sebe,
crni ambis proročnice,
što u vatri ipak zebe.

Bila sam i mali dječak
sa crvenim kišobranom,
nevin, okrugao, mokar oblak
na puteljku prema vječnom,
na slici sa zlatnim ramom.

Bila sam i struna zategnuta,
za bogove me stezala
harfa hrama,
već odavno izdahnula,
bila sam i sam zvuk bola,
što još luta, što još kola,
bila sam, ali više nisam,
zbunjeni satelit,
a ti njegova putanja.

9 komentara za "ZBUNJENI SATELIT"

  1. Krebs
    08/09/2020 at 6:16 pm Permalink

    Krasna poezija , Jadranka !!

  2. Jadranka Ivanovic-Bolog
    08/09/2020 at 9:17 pm Permalink

    Hvala od srca

  3. Mihaela
    08/09/2020 at 7:39 pm Permalink

    Zanimljivi stihovi, lijepih pjesničkih slika.:)

  4. Jadranka Ivanovic-Bolog
    08/09/2020 at 9:16 pm Permalink

    Iz svojih “slika”kao i ja iz ovih stihova izidjemo i onda poslije dugo vremena shvatimo da je zabiljezeni momenat bio vrijedan paznje. Zar to nije vremeplov? Puno hvala draga Mihaela.

  5. Lav
    08/09/2020 at 7:44 pm Permalink

    Super pjesma. 🙂

  6. Jadranka Ivanovic-Bolog
    08/09/2020 at 9:14 pm Permalink

    Hvala, LP

  7. Marija
    08/09/2020 at 8:14 pm Permalink

    Stalne mijene na stalnoj putanji. Poetski vrlo lijepo i misaono!:)

  8. Jadranka Ivanovic-Bolog
    08/09/2020 at 9:14 pm Permalink

    Hvala draga Marija :))

  9. AnjaL
    08/09/2020 at 10:59 pm Permalink

    bila sam i sam zvuk bola,
    što još luta, što još kola,
    bila sam, ali više nisam,
    zbunjeni satelit,
    a ti njegova putanja.

    Lijepi stihovi, posebno ovi. Lp! 🙂

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.