Žena priča o ljubavi

Ušao sam u tu birtiju. Birtija je, naime, današnji naziv za krčmu. Osobno, preferiram taj romantičarski naziv – krčma. Međutim, kao i ostali oblici klasične, ili ne tako davne, ljepote u izražaju, izgubila je smisao. Ispao bih suviše konzervativan, ukočen i tradicionalan.

Uštogljen. Ništa od toga nisam baš u tolikoj mjeri da me se naziva takvim. Poslijepodne. Vani se još smiješilo sunce. Vrata su zaškripala, a unutra je bilo svega desetak ljudi, porazbacanih unaokolo po krčmi. Stao sam za šank, jer stolice nije bilo. Odlučio sam se tog popodneva napiti. Tako mi je došlo. Dnevno opijanje u birtiji, bez razloga. Imao sam novaca, barem za taj dan. Što će biti sutra, biti će. Nije vrijeme razmišljanja o tome.
Sjedila je sama u kutu. Starija dama. Pije visokopostotni alkohol. Miris toga smrada oplahnuo me svaki put kad je konobarica nosila novu rundu za njen stol. Pelinkovac. Prezirao sam ga. U krčmi je već prošlo nekoliko sati, a u mojoj utrobi nekoliko litara piva i nešto manje vina. Zapravo, tek sam počeo piti vino. Ali kao da vrijeme stoji. Ja sam na istom mjestu, krčma je na istom mjestu, konobarica pere čaše, jednako je slabo svjetlo, ljudi su na istim mjestima. Ona još sjedi i pijucka polagano, buljeći u pod.
Ubrzo sam se našao pred njenim licem. Nije se ni pomaknula pri mom dolasku. To mi se svidjelo. Značilo je da je iskreno zaboli ona ženska stvar sjedim li ja, ili bilo tko drugi, za njenim stolom. Ona je svakako bila sama. Buljio sam tako u nju podosta. Mora da je prošlo barem sat vremena. Jer, konobarica je otišla kući, došla je ona babuskara za šank. Bolje da sam se odmaknuo na vrijeme. Nije me previše voljela. No, dosta o ružnoj frigidnoj babetini. Četrdesetogodišnja djevojka bila je sama na svijetu. Gledao sam je zadivljeno. Obična je. Ali ima nekakav poseban šešir na glavi. Nije to bio ženski šešir niti išta slično. Bio je to prekrasan polucilindar u obliku Charlija Chaplina ili nekog od naših, Tina Ujevića i Krleže. Tako nekako.
– Da! – poskočim na mjestu. – Tin Ujević!
Pogleda me snenim pogledom, kao da je probudih iz sna.
– Tin Ujević. Pjesnik svih pjesnika. Ovo, zapravo, i jest njegov polucilindar. Darovala mi ga je prijateljica. Njezin je stari dobio isti od svog prijatelja kad je ležao na samrti.
– Budala.
– Slažem se.
– Jesi li ti?
– Što?
– Pjesnik?
– Misliš, pjesnikinja? Nastojim biti. U svojim okvirima. Suviše je to daleko. Svakako, nosim bol svakog pjesnika. Znaš, nema pisanog slova kreacije bez kreativne boli koju samo duša može proizvesti.
Možda joj se to činilo dubokim, ali mene i nije pretjerano zaintrigirala ta poza osamljenog umjetnika. Ionako je previše pozera danas. A premalo pjesnika. Ali, što ja znam o književnosti. Svakako, bila je prekrasna. Nekakva tamna kosa, nisam uspio razaznati ispod šešira koji je nosio onaj pijanac, meke crte lica i duge trepavice. I plave oči. Ponekad bi presijavale sivkastu boju. Bile su posebne. Da su mi kromosomi istoznačni, vjerujem da bih bolje opisao njen izgled.
– Ne vjerujem u bol. – odgovorim. – To je za kukavice.
– Je li? – prvi put me pogleda direktno u oči.
– Ne bih se složila s Vama. Ali, opet, Vi ste samo smrtnik. Obična konvencija, općevažeća dosada ovog, najgoreg od svih svjetova. Kako li se lijepo izrazio.
– Tko?
– Kažete, bol ne postoji. Bol je, pretpostavljam, Vašem krutom muškom srcu tek ženska igrarija. Poza? Emocionalna prenagljenost? Recite mi. Jeste li ikada bili odbačeni? – i, kao da joj je netko u tom trenutku zarezao gornji rub usana. Poprime oblik gađenja i osude u jednom. Strah sugovornika. Neshvatljivost.
– Bio sam odbačen, djevojko. Bio sam. Da nisam, ne bih sada landrao birtijama, krčmama, kako god, u poslijepodnevnim satima pa sve do ponoći.
– Možda ste jednostavno pijanac.
– Ne bih bio neugledna izgleda.
– Možda ste jednostavno lijeni.
– Ne bih skrivao osmijeh od ljudi.
– Možda ste samo gnjevni.
– Ne bih bio… sam.
– E, to je već problem. Ipak, niste mi naveli niti jednu bol. Recite, što je za Vas bol?
– Bol je, gospođice moja, kada vam roditelji umru u vašim ranim dvadesetim, a vi ste time ostali bez bližnjih. Bol je, najdraža, pomišljati na razvrat, blud, alkohol čim otvorite oči. Bol je kada vas izbace sa doslovno svakog posla! Bol je neimaština i bijeda.
Skine šešir i stavi ga na stol, puštajući dugu crnu kosu niz ramena. Nakrivi glavu i pogleda me sivim očima.
– A ljubav? Gdje je ljubav u svemu tome?
– Ljubav ne postoji.
– Bio je četvrtak. Jedanaest dana prije početka ljeta. Imala sam dvadeset godina. Ustala sam nakon burne noći. Glava me pritiskala, bilo je pola sata prije podne. Na stolu me dočekalo pismo. Rekao je, ovim riječima: Ovo sve je samo navika za mene i ne želim da se više vidimo. Dodao je kako se nada da ću mu moći oprostiti jednom. A nekoliko je mjeseci ranije raskinuo sa mnom. Ipak smo izgladili stvar. Ubijaš me, govorio je. Prema njegovim riječima, ja nisam imala nimalo osjećaja. Od tog dana ništa nije bilo isto. Navlačili smo se tih par mjeseci, a on je stalno naglašavao kako nismo zajedno, ali ne može bez mene. Tog je jutra ipak prekinuo. Sve. Nije se usudio izreći mi to u lice jer ga je bilo strah novog povratka. Andrej nije volio moje pjesme. Smatrao me, u tom pogledu, luđakinjom. Snebivao se. Ipak, ponekad je bivao ganut pjesmama koje bih napisala njemu. Jedino sam tako znala iskazati svoju ljubav. To nije primjećivao. Riječi mi nikad nisu značile ništa. Vidiš, prošlo je dvadeset i dvije godine otada. Ja se nisam zaljubila. Nikad više. Postoji li ljubav?
– Ne postoji. – odmahnem glavom ravnodušno. Smatrao sam kako je zaista riječ o običnoj luđakinji lijepa tijela i još ljepšeg lica. Ali samo je žensko. I, vjerujem, dovoljno pijana.
– Ne mogu reći da nisam imala drugih. Sjećam se toga ljeta. Ravnodušno sam primila njegovu poruku. Ubrzo sam upoznala drugog. Taj se zaljubio u mene. Nije predugo trajalo. Uništila sam mu uspomenu na prvu ljubav. Kidala ga na komadiće. Bio je mlađi, tek napunjenih devetnaest. I bilo ih je. Vraćala bih im se. Čovjek ima potrebe, zar ne? Andreja sam vidjela još nekoliko puta, ispočetka intenzivni razgovori na daljinu. Bila sam strpljiva, u nadi da će se vratiti. Prvo bih ga veličala, zatim psovala. U nekim bih trenucima osjećala kako i on plače. A plakala sam. Boljelo je. Ali tek nakon nekoliko mjeseci, kad je prošla naša najduža razdvojenost. Plakala sam svako jutro kad bih se probudila sama. Gledala u prazno, pisala pjesme, priče, njemu u čast. Plakala i dozivala ga. Prvo sam ga vidjela kako leži naslonjen na hladan zid u svojoj sobi, pateći sa mnom. Onda u zagrljaju druge, dok ja čupam kožu sa svog tijela, krvareći posteljinu u mraku sobe. Plakala sam. Prolazili su mjeseci, a ja sam postala ono najmrže – pjesnik ljubavi. Ispjevah mu neograničen broj ljubavnih pjesama, nebrojeno mnogo pisama, metaforičnih priča. Tek sam mu tad poklonila srce na dlanu, kako je uvijek htio. Prošla je i godina, a njega nije bilo. Nigdje. Oporavila sam se. Premda su ovakvi izleti u samoću kroz osamljene krčme i zabačene dijelove grada od tih dana postali svakodnevnica. Prljavi muškarci, jeftin alkohol i bezbroj ideja za djela koja nikada neće ugledati svjetlo dana. Nije ga bilo, nigdje u blizini. Umišljala sam si da je preboljen. Uspomene na njega bivale su sve rijeđe. Zaista, pomislila sam, vrijeme liječi rane, nije riječ o maloumnoj izreci utjehe. Onda bih ga ugledala. Došao bi do mene, poljubio mi lice i ja sam bila najsretnija nekoliko dana. Pa bi se nalazili kratko vrijeme, a on bi opet nestao ne želeći povratak u prošlost. Pa bih ga psovala. Pa bih plakala. Mrzim te noći. Danas, ja sam čovjek bez emocija. Nesposobna za ljubav. Ne želim plakati ni za koga više. A suze su presušile. Ne marim niti što drugi uporno plaču za mnom. Kada njega nema. A prokleta sam, shvaćam. Zaljubljuju se u mene. Stalno i tako brzo. Što da radim po tom pitanju? Ne marim za duše bez lica. Dvadeset godina je prošlo. A ja i dalje, u tuđem krevetu, buljim u prazno, prisjećajući se. – imala je sasvim nježan glas i sanjiv pogled. Bilo je nešto pjesničkog u njoj.
– Razmišljala sam tada. Kako će biti kad prođe? Koliko će mi stran on biti. I sve naše šetnje uz one borove, hoće li biti stvarnost? Ili, hoćemo li patiti kad prevalimo tridesetu, usamljeni, osakaćeni, zaljubljeni ni u što. Zaljubljeni u jučer. U našu hotelsku sobu i samotnu novogodišnju noć. Toliko smo jaki bili, toliko dovoljni sebi. Ha? Razmišljala sam. Hoće li žaliti? – i pričala je bez emocija, kao da prepričava tuđu ljubavnu priču, filmsku tragediju. Jednostavnom preciznošću i dokumentiranošću.
– I? Jesi li ga srela poslije?
– Znaš… Navikneš se s vremenom na bol. Druge nema. Ljubavi nema, kažeš? Zašto ja još uvijek volim?

Naručio sam još nekoliko rundi. Popili smo ih s nogu i otišli u moj stan. Zanimala me ta beskrvnost. Htio sam izjebati iz nje tu potištenost, zabludu o ljubavi i patnju za navedenim pederom. Mene je svakako očarala. Bila to njena poza ili ne. Jebala se strastveno i dobro. A u noći, upoznao sam ljubav. Kad god bih otvorio oči, ugledao bih njeno ukipljeno tijelo kako bulji u istu točku na predjelu gdje se spajaju zidovi i strop.

2 komentara za "Žena priča o ljubavi"

  1. Marija
    11/09/2012 at 10:54 pm Permalink

    Dvije zanimljive osobnosti izgrađenog svjetonazora. On želi nešto mijenjati, ona ne, ostaje u svom filmu. Jako zanimljivo pripovijedanje.
    I taj šešir mi se sviđa.
    Jedino ne bih četrdesetgodišnjakinju zvala djevojkom i ne bih rekla da je prekrasna za svoje godine. Ona je žena, prekrasna ili ne, sama po sebi.
    izraz , za svoje godine umanjuje njezinu ljepotu i potire se s opisom-prekrasna.
    Čestitam Morph 🙂

  2. ENEDIEL
    12/09/2012 at 1:20 pm Permalink

    zanimljivo .pozdrav

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.