Živjela sam priču (1/4)

ŽIVJELA SAM PRIČU

(1/4)

        U moje ljeto ušao je poput proljeća. Njegov osmijeh je
probudio usnulo srce. Bila sam ponovno rođena, iznenada i bez
straha. Pripadala sam njegovoj duši još prije nego me dotaknuo.
Danas ću opet živjeti našu priču i biti ispunjena, sretna. Jedna
od onih što samo ne sanjaju.
  *       *       *

        Padala je prva ljetna kiša, ona što navješćuje jesen.
Nisam se bojala što s njom odlazi još jedna godina moga života.
Udisala sam sitnu maglicu kiše sjedeći na trijemu moslavačke
kuće. Sama, kao list po kojem su kapale suze. U meni je zvečao
ambis suhoga, neispunjenog bunara i nikakva kiša nije ga mogla
ispuniti. Tako sam se osjećala. Lice mi je bilo hladno, glatko
poput maske. Zavidjela sam toplim, mekim deblima trešanja
obraslim mahovinom koja grli poput pažljivog ljubavnika. Mene su
grlili samo prolaznici. Više to nisam htjela. Radije sam se
podavala samoći. Zar me život toliko mrzi, ponekad bih se
zapitala?
        Kiša u meni je padala, a oči su bile pune suza. Uskoro
ih je vjetar osušio. Pojavilo se Sunce. Nisam željela dočekati
da padnu snjegovi. Ali, što sam mogla? Čekati. Jedino čekati.
Nekoga tko bi se usudio pokucati na moju ljušturu. I ne samo
pokucati.

        Ponijela sam samo tri knjige na nagovor prijatelja.
Sumnjala sam da ću ijednu uspjeti prodati. Ta što znače riječi
ljudima? Osjećala sam kako s vremenom, s godinama blijedi moć
riječi u ljudima. Svu pažnju posvećivali su novcu. A riječi,
riječi su umirale u osjećajnim ljudima, već rijetkima poput
endema.
        Polumrak podrumskog prostora u kojem su možda nekad
skončavali zatočeni lopovi i ubojice. Danas tu gasnu moje
riječi, prožvakane tuđim ustima, obasjane pogledima iz sjene.
Ogoljujem emocije nadajući se da će netko primijetiti. Nisam
uhvaćena u svjetla reflektora, nisam naučila ulogu, nisam lice
za prodaju.
        Odjekne riječ pa se ugasi, odjekne opet pa iščezne.
Poput zvijezda padalica koje nemaju moć trajati. Možda u tome
leži ljepota, prolaznost bljeska, užitak zvučanja riječi u
tišini. Kad muk se rastvori poput zastora i ustupi mjesto
svjetlu riječi. Pozornica onih koji glasnije misle. Onih koji
zapisuju život unutar sebe. Ma koliko usamljen i tužan bio, to
je život jednog trenutka, jednog zapisivača ljubavi. Poetesa,
začula sam ispod glasa nečiju riječ i otopila se naboravši usne.
Riječi mi mnogo znače. One žive sa mnom i ja u njima. Svaki
njihov ton, svaki njihov zvoncav smijeh meni je ozdravljenje i
lijek. A pogledi doboki u licima bez imena jako su daleki. Kao
da bacaju mrežu u koju se ja neću uhvatiti, suviše brza i
nedodirljiva, neopipljiva, neuhvatljiva.

...nastavlja se...

3 komentara za "Živjela sam priču (1/4)"

  1. deo13
    25/03/2014 at 9:40 am Permalink

    Kažite mi kako bih mogao reći, podariti svima spoznaje o tome
    kako bi i svi na ovome portalu mogli pisati malim slovima (oni koji to ne mogu). Imam jednu koliko toliko jednostavnu instant metodu koja se provodi u WORD-u prije stavljanja na portal.
    Pozdrav!

  2. Marija
    25/03/2014 at 10:28 am Permalink

    “A riječi,
    riječi su umirale u osjećajnim ljudima, već rijetkima poput
    endema.”:)
    – Napiši uputu na čavrljanje:)

  3. songfordead
    25/03/2014 at 6:11 pm Permalink

    lijepo napisano
    puno pozdrava

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.