Živjeti mrtav

… Ležala je sama na prljavom putu, držeći si glavu rukama.
Kao, ne želeći spustiti ju u prašinu.
Kao da pokušava podići beživotno tijelo na nogama, slomljeno.
“Oh, kakvo mučenje!”
Sve u njoj polako umire, sve što je volio i cijenio, u ovom mračnom svijetu.
Gledao je njeno vlažno lice. Isplakala je zasigurno sve svoje suze, plave, srebrne i zlatne.
Sve bile su od nje tako čiste, sve su kristalno mu sjale.
Volio bi prodati dušu svoju, za vrijeme da može vratiti, ne za sebe, niti bilo koju,
već nju, koju nije stigao spasiti.
Njeno malo tijelo, s tankim udovima, nema više mladosti, nije u kretnjama.
Više ne leti životom svojim osmjesima, više ne sja u tami, nit’ pod suncem sanja.
Izgubila je svojim nježnostima na grubim putevima zemljanim.
Kao da je pala, kraj koraka njegovih.
“Oh, kakvo mučenje!”
Može plakati i plakati, al’ nitko ne može čuti njegov jad, njegovu tugu, njegovo sve.
Ovo je sad između Boga i njega.
Podiže njeno hladno tijelo. Oboje su sada samo sjena Između dva svijeta…
Iz jednog dolaze, u drugi odlaze.

„Koja je svrha naših života?“
„Kad sve što gledam, polako blijedi. Kad u rukama držim, što život ozlijedi.“
Kroz um mu prolete te, zatočene u vječnosti, misli.

Pamtit će njeno mlado lice kako na hladnoći nosi suzne iglice,
pamtit će svakog joj daha dok živjela je mlada i plaha, promatrajući ju u prolazu sa šanka,
kao sa nekog kuhinjskog prozora…
prolazeći mu duž koštane kralježnice svojim očima, kao prstima, zapisujući po noj, svoju tamnu prozu.
Oh, da.. zavolio je tada, sve što ona je…
I učinio sve, da bude što dalje od njega, da ne osjeti svu njegovu sramotu, za sva buduća sjećanja
i dijeljenja prekratka.
“Oh, kakvo mučenje!”
Podizati njeno hladno tijelo, na noge da ustane i zaleprša od jedne do druge strane.
Njenoj kući ju nosio i na pragu ostavio, jer nisu voljeli ga…
Poljubio joj hladne usne, zatim pozvonio… I otišao…
odjekujući poput mrtve ptice sakrivene u krošnjama zaleđenog drveta.
Suze padaju kao obrasci, kao da su Božji glasnici…
Objavljujući mu… „Sad si potpuno sam!“

Otvara i zatvara ova vrata života za sobom. Njegov život je postao mračan i turoban.
Nema više snage, više ne živi dušom. Više nikada neće živjeti slobodan
sjećajući se, kako ju je samo mrtvu držao u rukama, a na kraju…
kako je morao otići, bez odgovora…
“Oh, koliko je teško bilo otići…”
Slušati oplakivanje i plač u tišini, u daljini. Toliko teško, da zvukove danas više ne stvara…

Dolje, hodnicima groblja, dolazi do njenog spomenika i iz okvira slike, sjećanja zovu njeno ime.
Prema njenoj sobi dolazi s oprezom. Želeći da se nasmiješi još jednom za njega, kao u prolazu nekada, pa se vrati i zamoli ga da joj pročita neku svoju pjesmu ili priču.
Oh … koliko to sada želi.
Gledao je njen vječni krevet, savršeno napravljen, i njene lučice od porculana i sitnice, sve su mirne, u žalosti i tuzi,
i kroz bol, samo tiho šapne..
„Moj najdraži svemiru, nema te više. „
Sjećanja kroz suze navrnuše…
Njene noge, dok živa bila je, kao da su visjele iz zraka dok je plesala, a njeno malo tijelo i prsti lepršavo i mirno je zamrzavalo mu pogled i dah, od navale emocija, dok ju je promatrao kako u snijegu pleše jedne noći.. sa svojom momkom, od sreće. Bio je to melem za njegove oči
i dušu, jer bila je sretna…

Prsti su mu se sklupčali na sliku njenog spomenika, osjećajem, kao da dodiruje joj lice, prstima,
tankim i zagušenima.
„Tvoje tijelo je možda slomljeno, ali ti si još uvijek moj savršeni mali svemir.“
Šapnu joj kroz mramornu ploču.
Položi tad svoje tijelo pokraj, da osjeti joj teškog pokrivača, sa njenog kreveta, njenog počivališta.
„ Evo, ležim pored tebe, beznadan“.
“Prolazim prstima kroz crne ti kovrče, još jednom prije nego što te pustim…”
“Došao sam ti pročitati priču i pjesmu, kao što sam nekad znao.”
I nakraju, poljubi joj sliku, kao nekad čelo, pomiluje kao da joj miluje lice…
Plakao je njene kristalne suze plave i čiste, srebrne i zlatne.
Volio bi prodati svoju dušu, volio bi da se može vratiti onom vremenu i spasiti ono što je bilo njegovo!
Njegova ljubav zauvijek je ostala tamo, srce je postalo potpuno prazno, a duša sama zauvijek, jer će držati sjećanja na nju..
prekratka za dijeljenje.

„Božji anđeli će te odvesti sada, nemam više ništa za izgubiti. Pustio sam i svog Arkanđela, i sve druge anđele, dopustivši da te ponesu oblacima, sigurna si barem među njima.
Molim te, o Bože, uzmi me također!“

Izgovori na odlasku…

3 komentara za "Živjeti mrtav"

  1. Marija
    Marija
    03/01/2020 at 5:31 pm Permalink

    Priča je jako tužna. Na momente pomislim na Fausta. A što se tiče pitanja
    „Koja je svrha naših života?“ teško je reći. Možda je život sam sebi svrha, a možda je stvar mnogo složenija.
    Pozdrav, Milane!

  2. Suzana Marić
    Suzana Marić
    03/01/2020 at 9:45 pm Permalink

    „Koja je svrha naših života?“ Pitanje je danas mnogih. Možda nas je netko tako predodredio , možda negdje postoji netko tko piše scenarij za nas …Sve je to možda, a mi moramo to proživjeti. Milane, rastužila me je ova priča. Pozdrav ti šaljem!

  3. Milan Janković
    Milan Janković
    04/01/2020 at 2:03 pm Permalink

    Kroz ovo svoje proživljeno vrijeme, dobio sam osjećaj samo da živim za druge. I prihvatio sam to, još kao mlad, čekajući tko će se pojaviti i uzeti što mu treba od mene. Tako sam prestao željeti išta za sebe. Nemam osjećaj da mi išta treba, osim stisak ruke kao zahvala ili poneki iskren zagrljaj. Jesam li danas potpuno prazan? Kako je moguće doći pun života i ljubavi, a onda, u jednom trenutku izgubiš sve? Vjerojatno je to sve u mom umu, s obzirom da je duša samo podstanar ovom tijelu.

    Lp!

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.