“Zločin je toliko veći koliko je velik onaj koji griješi…”

pjesma u prozi ZLOČIN JE TOLIKO VEĆI KOLIKO JE VELIK ONAJ KOJI GRIJŠI iz knjige

“MOLJAC U SVILI” – DANA ŠKRBA 

“-1 Tanto maius crimen quanto maior qui peccat habetur

Zločin je toliko veći koliko je velik onaj koji griješi

“Kako objasniti otkud dolaziš kad je bila volja Božja koja te dovela gdje si?

Knjiga mog postanka nije ona koju ja započeh, možda se povremeno budem vratio nazad, ali sad nije potreba.

Sad moram poći, potreban sam.
Nije potreba vraćati se nazad na mjesta koja više nisu.

Ja sam onaj ko sam duboko od neba, daleko od pakla.

Imam razuma toliko još, da razaznam prije i poslije.

Danju sam pola, noću sam manje od pola, da mi je ovu nesreću skinuti sa duše, sa leđa.

Gulim se pred vama kao naranča, uvijek izgovaram jedno ime.

Govorim uvijek o Bogu, a neznanje mi se ceri u lice, tražim ga u rukama, nakupninama tijela ispred sebe poredanim u niz, svaka dijagnoza je ista, svaka smrt je ista.

Tražim razlog, da znam zašto se događa moja propast, ali ishod je isti, osjetio sam u sebi preokretanja i izokretanja, crv sumnje koji nagovještava trulež.

Uzrok je to trenutka neprepoznavanja u ogledalu, daleko normativima ljepote poznatog, lica svima dostupnog, naslutio sam greške u sebi neuporedive s ostalim ornamentima usađenim u uskolalu krv naslijeđenu po precima.

Postojim i nadam se izmaglici plačne noći, sveo sam se na hibridno disanje deformisan svjetonazorima i vlastitim željama, uzrenje korijena da znam ko si samo treba da te nađem, tebe, sebe.

Znam da te ugradim u sebe za rezervno srce koje me neće u presudnom trenutku izdati kad počne obećan dan.

Dan mi obećan, a koji nisam prepoznao kao svoj odvajkada, od svijeta i vijeka, prapočetka.

Inače, Prometej sam, iskljucan noćima strepnji, čekanja, obješen o niti vremena, klatno uzaluda.

Dodijao mi je ovakav život, sramotno je u koliko malo Života stalo je toliko jada.

Zato ću pred vas pustiti svoju tužbu, govorit ću o gorkosti svoje duše, o slasti svog grijeha.

Možda će jednom nekome biti prijatno sjetiti se ovih jada.

Ne smjem više podići svoju glavu, vatra koju trpim oči mi boji izdajom.

“I vječno će oni gorjeti,
u ognju svog gnjeva,
žudjet će za smrću.
Žudjet će za nepostojanjem.“
Charles Baudelaire

Ne podižem glavu, Lucije, ja sam onaj ko sam, porođena vriska za boljim.
Disanje me osuđuje lakomislenom upornošću na sutra koje rado mrzim.

Svetački blijeda koža, oči zatvorene, nasićen sramotom, napojen nevoljom, tješitelj, reinkarnacija Boga.

Sjećam li se, da je prvo bilo da treba da ga molim?
Znam li, kada sam počeo da zahtjevam, ne odolijevam?

Sjećam li se, kad sam počeo da ga mrzim?

DANA ŠKRBA “MOLJAC U SVILI”

http://www.digitalne-knjige.com/skrba.php

Jedan komentar za "“Zločin je toliko veći koliko je velik onaj koji griješi…”"

  1. ShadowOfSoul
    ShadowOfSoul
    15/09/2020 at 10:41 am Permalink

    što više čitam ovu knjigu, sve više dobivam uvide kako je to jedna originalna i posebna knjiga posebne autorice!

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.