Ovo je srce visoka tvrđava

Na njoj vijori zastava ljubavi

I kada dođu vremena rđava

Kad svi putevi postanu grbavi.

 

Stoput je stalo zbog neke sitnice

Sanjalo snove nesretnog sanjara

Letjelo tamo gdje mogu tek ptice

Gorjelo k’o Feniks od silnog žara.

 

Kisnulo je usred jesenje kiše

I drhtalo u okovima leda

Ali još je živo, još uvijek diše

Život ga stišće, a ono se ne da.

 

Moje je da ga u grudima nosim

Njegovo da trpi što u njeg uđe

Bio to metak nošen hicem kosim

Il’ njemu slično, neko srce tuđe.