Autor:    Milan    Drašković   Ponekad  sretneš  vetar  koji  ne  spava, ponekad  budeš  mornar  nestvarnog  mora, večna  istina  –  s  one  strane  dekora potajna  mržnja,  svet  što  se  obrušava.   U  zavetrini  nađeni  drevni  svitak, bol  ispod  sjaja,  usamljenost  što  šiba kada  iskrsnu  suri  predeli  limba  – glas  iz  kamena,  vest  rasuta  u  sumrak.   Sred  […]

Pročitaj cijelu poeziju

KAŽU Dolaze kiše kažu,padati će lišće vjetar će krošnjama odmatati ljeto svakom listu zamah pokloniti da poleti kao ptica, eto… Al sve što leti i sletjeti mora dok grane će krošnji ostati gole koraci će mrviti ostatak godine uz šapat vjetra kao da mole… Tužni su dani jeseni kažu sve odlazi godina se kraji samo […]

Pročitaj cijelu poeziju

U ČAŠI U čaši ovoj vječnih oluja talasaju se gozbe pijanstva sve berbe mirisnih grozdova sve dubine utroba zemlje izranjaju toplinom ljeta.

Pročitaj cijelu poeziju

Pišem između serviranog ručka i plača djeteta za vrijeme popodnevnog odmora razmiču se čaše u svojim medijapanovim ormarićima

Pročitaj cijelu poeziju

Pročitaj cijelu poeziju

Pročitaj cijelu poeziju

Pročitaj cijelu poeziju

JESEN  RANA Jesen se rana uhvatila u pauka mrežu, Sjajna, kao biseri školjke sa dna mora, U svakoj se kapi rose, bljeska dan, U svakoj se kapi rose, probudila zora. Jutro,na povjetarcu svitanja njiše noć, Što prošla je tiha, bez vjetra daška, Samo se kapi teške, mrežom njišu, Dok dan se polako na ružama smješka. […]

Pročitaj cijelu poeziju

  Tiho, sa tužnim uzdasima-moj grad spava. Ne budi ga buka automobila-moj grad spava. Ne budi ga više ni rijeka ljudi Što se račvala po pogonima- moj grad spava.

Pročitaj cijelu poeziju