“-1 Lassata necdum satiate Umorna, ali nezaštićena” “San kao mala smrt. Osjećam da smo se desili prije stotine života. Koliko nisam bio priseban? Priteban.
Kategorija > Misaona
Lijepo lice istine
U snu jednorog mi dodirne ruku dok ležim na razorenoj kuli od knjiga. Pozdravljam ga poljupcem dijete koje ima golemi leptir u srcu. Istina raste u svim lijepim stvarima, sve ostalo je laž.
Svakidašnjica
Uzgajate sreću poput cvijeća svake večeri jedna žena zaspi u kutiji s nakitom i jedno dijete odmotava ga njegovo celofansko srce sjena se proteže sa željom da bude nebo gnijezdo mi se ruši pod strehom sve darove ostavljam u crkvi i s punom dušom ulazim u prazan autobus.
“evo čovjeka…”
“-27 Ecce homo Evo čovjeka” “Tinja jutro. Oči mi skliznuše pod vjeđe sa svoda sobe gdje me bűdi. Gdje sam? Ruke su mi prazne. Razmaknule se u prazno. Interesuje ih samo nježnost.
pored puta
Topi se drveće U oku sam uramio brda Celi oktobar Miriše soba na belu kafu Dublje dno duše greje Dublje do smrti Gazi oblak po krovu U nedrima golim rađa se pesma Epitaf za slepa slova Žutog lišća Svet je preplašen Čuje se samo Tiho Tiho Srce Lupa Sve pregori Takva je jesen Natopljena jadom […]
Retrospektiva
Tananost struka priziva uzburkanost. I vidjela sam noć kako mučno umire, dok ju krilata jesen grli svojim šuštavim plaštem usamljenosti, gradskih svjetala i rapsodije boja. Prigiba se ponoć. Toliko sam umorna da netremice drhtim od nevoljkih primisli introspekcije. Ljubavi, iako si bio prisutan, uopće ne čuješ kako moj um višestruko i dugotrajno kaplje sukrvicom petnaestosatnog […]
noćna tišina
Noćas biljke imaju moje oči Drhte iznutra Pod tvojim nebom U zglobu tišine magla se mresti A žuta guta belu Noćas jesen ulazi u sobu Zamišljena Taj bakarni cirkus boja Posle kiše Noćas od lišća žuta Ništa Ništa Nije tiše
”Između usta i zalogaja mnogo se šta može dogoditi…”
“-24 Inter os et offam multa accidere possunt Između usta i zalogaja mnogo se šta može dogoditi” “Slijepi su se našli, teren je neispipan, ima vremena za sve … Obala. Najzad čista. Trebalo joj je, da ne izustim ni riječ i nisam. Ako se mora nešto izreći ne smije se činiti u bezumlju, a bezumlje […]
Tkanje
Ljubljeni, tko smo uistinu mi? Jesmo li sinkronicitet rašivenih ožiljaka, paradoks depersonalizacije, maratonski debakl u maglovitim očima- preneraženih promatrača skandaloznih opsjena? Možda. U nama se neporecivo, intuitivno bori fatalna privlačnost dva izmučena tijela. I ne posustaje već godinama. Pokatkad se čini da smo zalutali u snovima prošlosti, ili nas, pak, neminovno, sunovraćuje progresivna amnezija- koju […]
Marija
Mihaela
julija