Gledam bakarno lišće Kako prelepo stari Kako se kotrlja po zaljubljenoj zemlji I osećam kako mi se duša puni bojom Kako mi krv u venama šušti Šušti čarolijom Lepo i tužno . Šuma ćuti Još je udata za plavo nebo Još čeka oktobar da je pozove na poslednji ples . Gledam bakarno lišće […]
Kategorija > Pejzažna
Spomenka Krebs “Narančasti snijeg”
Okrutnost jeseni je opet tu, postaje dosadno -hladno, njeni zubi nam se keze ogledavajući se u zamazanim, hladnim izlozima grada. Igrajući se prvim pahuljama ona škilji ispod popveza na jednom oku ne videći da narančaste pahulje u mislima mi, ostavljaju tragove za sljedeću jesen. To je pečat za podsjećanje za sljedeću godinu. Težak, monoton, dosadan […]
O, kako volim te, Otoče
Pustio si sreću u modrinu oka. . U staračkim dlanovima crnike i borova vreva glazbe cvrčaka, omamljenost čuvstva mirisima tvojih njedara dok putuju slike raskoši lavande i smilja. . Srce trepti od radosti smiješeći se tek tako.
Mile Lisica: “Noćna tišina” izbor iz Diskursa
Noćas biljke imaju moje oči Drhte iznutra Pod tvojim nebom. . U zglobu tišine magla se mresti A žuta guta belu. . Noćas jesen ulazi u sobu Zamišljena. Taj bakarni cirkus boja Posle kiše. . Noćas od lišća žuta Ništa Ništa Nije tiše.
Stanka Sršen “Ničeg nema”
Nakon duge noći otvaram teška okna u ogoljelim krošnjama tražim tračak svjetlosti . Kristalnim sigama tišina se razlila ni slavuj ptica već odavno ne pjeva . I ničeg nema tek vjetar zlurado se smije dok odnosi zadnje lišće stazom nepovrata
Ljubica Katić “Makovi”
Ne gazi makove crvene, iz zemlje su iznikli sami, latice im se nježno na povjetarcu njišu, ne vole zimu, ne vole kišu .Ne gazi makove crvene, od krvi je njihova boja, možda je utkana nit u njima tvoja, ili moja… Pusti, da se prospu po polju, da rašire svoju crvenu boju. Svaki cvijet jedno ime […]
Suzana Marić “Makovi “
Zlatno klasje se u polju k’o more talasa i poneki crven’ cvijetak pokraj zlatnog klasa. . To makovi procvjetali tom vatrenom bojom uz klas jedri, mirno stali svom ljepotom svojom. .
Suzana Marić “Umiri se, more moje “
Oluje tutnje, bodu more moje vatrenim vilama u rebra, a ono uzmiće, propinje se; galopiraju valovi u bjesomučnom trku. . Pjeni se modra griva, lomeći se o stijene vremenite urliću vjetrovi. . Umiri se, more moje… Uzburkalo se je u tmini… Dubine su se mutne uzdigle, .. Zijeva ambis crni, vodeni, tražeći żrtve u nemirnoj […]
Đurđica Brčić “Probudi se”
Noćas se svašta čudno zbivalo pa zdrav razum u čudu plivao. Tame se noćas uplašila noć pa ‘zalud zvala Lunu u pomoć. Zarudila zora sva u plavom plačući pošla mahnuvši glavom. Luna tek jutrom bljeskajuć zasja pa umjesto noći dan obasja. Rosa na cvijetu sama se poji leptir se letjeti njemu boji. Ponoćno Sunce zrakama […]
